Vukovar vs. Вуковар

Vukovar. Da li znate koje nacije je čovjek koji je ovako napisao ime grada u kojem se ovih dana digla “revolucija” protiv jednog pisma? Da li zna te kakav je on čovjek? Znate li da je to muškarac ili žena, dijete ili starac, profesor ili seljak? Naravno da ne znate.

Pismo ne govori ni o jednoj od ovih, ali ni drugih osobina bilo kog čovjeka.

Вуковар. Da li znate kakav je čovjek koji je ovim pismom napisao ime grada koji danima ne silazi sa naslovnica, grada u kojem se “bije odsudna bitka” za navodni nacionalni identitet naroda koji je svoju državu nešto prije dva mjeseca uveo u EU.

Ćirilica

Naravno da o čovjeku ne možete da znate ništa na osnovu toga kojim pismom piše ime grada, ulice, svoje ime, ime svoje države ...... Ne možete da znate ni da li je Srbin, jer može to biti i Hrvat, ali i Makedonac, Bugarin, Rus ili Rumun u 19. vijeku. Možda je to neki pripadnik uvaženog franjevačkog katoličkog reda pisao bosančicom.

Na žalost, teza da je u Hrvatskoj nepoželjan onaj ko piše ćirilicu, jer je to pismo nekulture, zla, necivilizacije, jer je to jednako Srbin i jer je Srbin jednako “četnik”, ni je došla sa 1991. godinom u Vukovar, grad koji je za Hrvate sinonim stradanja u proteklom ratu. A i zašto bi? Nije li službeno pismo JNA, koja je vojevala u Vukovaru, bilo latinica?

Teza u kojoj je odnos prema pismu bio odnos prema narodu, srpskom narodu, javljala se uvijek kada bi se probudile aveti mržnje i kada je narod, koliko i pismo bivao demonizovan i omrznut.

Ovonedjeljni vukovarski skup “Obrana Hrvatske od ćirilice”, vratio nas je u sramni 25. april 1941. godine kada je Ante Pavelić, poglavnik nacističke NDH, potpisao Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice. Poslije tog zakona počelo je uništavanje štamparija u Hrvatskoj, uništavanje pisaćih mašina sa ćiriličnim slovima, spaljivanje ćiriličnih knjiga po uzoru na Berlin 1933. godine u kojem su nacisti na lomači spaljivali neprimjerenu literaturu.

Nije bilo naznaka posljednjem ratu i stradanjima, kada je direktor TV Zagreb smijenjen zbog emitovanja filma titlovanog ćirilicom.

Cijeli cirkus nastao je lani kada je Vijeće za telekomunikacije Hrvatske TV RTL uputilo opomenu jer nisu titlovali, tj. preveli srpski film.

Glas razuma bila je izjava hrvatske ministarke kulture Andree Zlatar koja je poručila da ne vidi nikakav razlog za titlovanje srpskih filmova ili prevode književnih djela.

- To je jezik za koji nam ne treba prevod. Praksa se treba svesti na racionalna rješenja. Srpski jest strani jezik, ali strani jezik koji razumijemo. To je stvar zdravog razuma - poručila je nadasve razumna ministarka.

Moja kćerka nedavno je čitala “Gospodu Glembajeve”, djelo velikog hrvatskog pisca Miroslava Krleže, štampano ćiriličnim pismom.

Da li bi i ta knjiga bila nepoželjna u Vukovaru? Da li je Krležino djelo bolje, da li je njegova misao pametnija, ljepša i plemenitija ako je knjiga štampana latinicom? Da li će biti više pravde u vukovarskom sudu ako na tabli Opštinski sud natpis bude latinični? Da li je administracija opštine Vukovar bolja, poštenija, brža... samo zato što je natpis na zgradi latinični?

Zašto bi novine u kojima pišem ovu kolumnu bile necivilizovane, zle ili lošije od bilo kojih drugih samo zato što se štampaju na ćirilici?

 

Selo Kočerin

A baš ove godine nedaleko od Širokog Brijega, u mjestu Kočerin u zapadnoj Hercegovini, tamo gdje po predanju žive “najtvrđi Hrvati”, jedan zanimljiv čovjek, direktor Turističke kancelarije, pjesnik, književnik, klesar, etnolog i ljubitelj starina, Grgo Mikulić podigao je spomenik ćirilici.

Slova A, Б, В, Г, Д, E isklesana u hercegovačkom kamenu i visoka skoro 1,5 metara krase raskrsnicu u Kočerinu, u kojem je etnički sastav stanovništva 100 odsto Hrvati.

Čijoj su to ćirilici Grgo i Hrva ti iz Kočerina podigli spomenik? Da li onoj što je protjeruju iz Vukovara? Ili onoj sa Humačke ploče, čije mini replike prodaju kao suvenire? Onoj koja spada u najstarije spomenike pismenosti u Bosni i Hercegovini, a pisana je ćirilicom. Onoj koja se danas kao nacionalno blago čuva u Muzeju humskog franjevačkog samostana.

Knjige kažu da su ćirilicom Hrvati pisali od 11. vijeka, a da se najstarija ćirilična slova nalaze na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku (iz Istre) iz 12. vijeka. U BiH franjevci su pisali ćirilicom ili bosančicom sve do 19. vijeka.

O tome je mislio Grgo kada je počeo da pravi spomenik ćirilici u Kočerinu. O tome govore hercegovački Hrvati, od kojih zbog njihove “tvrdoće” purgeri peru ruke, dok njihovi kolonizovani sunarodnici u Vukovaru vode rat sa slovima istog tog pisma.

Propisi i pravila EU definišu demokratiju po tome koliko prava imaju manjinske grupe i nacionalne manjine.

I prema hrvatskom Ustavnom zakonu o pravima manjina i Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina ako manjine čine 33 odsto stanovništva nekog grada ili opštine, one ostvaruju pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma.

Može li u EU da se ne poštu je zakon i Ustav?

Naravno da ne bi trebalo da može. Zato Vukovar i jeste crvena fleka na umivenom evropskom licu Hrvatske. Jer pravo na jezik i pismo je temeljno ljudsko pravo na kojem počiva demokratska Evropa.

A tamo svaki čovjek vrijedi onoliko koliko jezika zna.

                                                                                7. septembar 2013.