Negdje
baš oko novembarskog Sabora SPC na kojem je trebalo da se razmatra molba
Njegove svetosti patrijarha srpskoga za povlačenje s trona zbog starosti i
bolesti, reče mi prilično zabrinut jedan beogradski prijatelj: “Udba još
jedino živi u Srpskoj patrijaršiji. Tamo joj je ostalo najjače uporište”.
Da
bude još zamiljivije taj moj prijatelj ne pripada građanskoj struji srpskoga
društva, nego naprotiv onoj drugoj, nacionalno osveštenoj i vjerujućoj. Reče mi
i da tako više ne može, da Patrijaršija nije okrečena 50 godina, da radi ko šta
hoće, ne valja pa to ti je.
Iskrena
da budem nešto baš nisam ni povjerovala, izgledalo mi nekako preoštro, pa moža
malo i paranoično, ali sve ono što se događa ovih dana daje mu za pravo.
Trebalo
je udbaškim krugovima u Crkvi, i udbaškim urednicima u medijima, kojima Služba
oduvijek diktira tekstove (a oni se zovu novinarima), svega nekoliko dana da
krenu u žestok obračun sa episkopom zahumsko hercegovačkim i primorskim
Grigorijem, zbog navoda koje je iznio u pismu arihijerejima i koje su upravo
udbaši bez njegove saglasnosti plasirali u javnost.
Udba
i njeni novinari obračun sa episkopom bazirali su na dvije teze. Prva je da je
vladika u pismu rekao to što je rekao jer želi da bude novi patrijarh, a druga
da se radi o raskolu u SPC.
Svakom
iole mislećem čovjeku jasno je da episkop Grigorije nije napisao pismo da bi
postao patrijarh, jer se patrijarh tako ne postaje. Kao što mu je jasno i to da
poslije ovoga pisma nema ni više ni manje različitih stavova unutar SPC, nego
što ih je bilo prije njega. Riječ raskol ovdje je smišljeno upotrebljena kao
najjači adut za širenje straha medju neupućenim srpskim pukom.
Ali
ipak najveća glupost i bezobrazluk koji Udba na izdisaju pokušava da plasira
jeste da predsjednik Srbije Boris Tadić pokušava da episkopa Grigorija
„progura” za novoga patrijarha, “jer mu treba patrijarh koji će se odreći
Kosova”.
Tužno,
nemoralno i jadno je da ovu poruku javnosti šalju upravo oni koji su to isto
nesretno i stradalno Kosovo davno izgubili i zbog čijih gluposti i promašaja
Srbija danas vodi strašnu i nimalo laku diplomatsku bitku. Još tužnije je što
ovako plitku i bezobraznu tezu izriču oni koji nemaju hrabrosti da se imenuju.
Neimenovani protiv imenovanog vladike. Pomisliti pri tom, kako sugerišu
neimenovani, da iza svega stoji mitropolit Amfilohije smišljeno je varanje
traga. Jer neimenovani nikada nije onaj na kojega te Udba navodi da pomisliš.
Niti je mitropolit glup, niti je protiv sređivanja stanja u crkvi, niti je
kukavica da se neimenuje.
Pod
lažnim plaštom odbrane živoga sveca, patrijarha Srpskog Pavla, koji je znao i
umio dok je bio u snazi da se odupre takvim manipulatorima, oni danas sakriveni
iza neimenovanih izvora dijele lekcije moralnosti narodu kojeg su svojim djelovanjem
doveli na najnižu tačku ljudskog dostojanstva u njegovoj istoriji. Narodu kojeg
zbog njih i njihovog neimenovanog “patriotskog” djelovanja danas zovu
zločincima. Narodu koji je poslije jevrejskoj najveća žrtva genocida u Evropi
20. vijeka, a danas ga zbog njih i njihove „patritotske borbe” zovu genocidnim.
Onda
tako neimenovani seciraju dio po dio pisma (kojega su zato i dali u javnost)
onoga koji ga je potpisao imenom I stao iza njega svojim moralom.
Svi
oni koji su na svojoj koži osjetili djelovanje Udbe znaju da na tome neće
stati. Diskreditacija će naravno ići dalje, lična I moralna. Jer kada se sa
Udbom zavadiš uvijek ti se isto piše, ko u “Prokletoj avliji” kažu da ti se
majka o zločinca očešala I da si I ti zločinac. Onda te nazovu izdajnikom,
prišiju ti redovno neku stranu službu najčešće CIA. Onda ti nadju
nekoliko ljubavnika, bivših I budućih žena, vanbračne dijece I šta sve već ne.
I na kraju si sretan ako te proglase ludim I takav glas za tobom razašalju da
te vjerno prati kada god zakucaš na vrata da potražiš neki posao i malo hljeba.
Ali dobro si prošao, jer ako si lud odustali su od drugog secenarija - da te
ubiju.
Upravo
zbog svega toga, već od dana ubistva Zorana Đinđića, koga su prvo
godinama diskretitovali udbaški mediji, a dokrajčile udbaške ubice, jasno je da
je hitno neophodno izvršiti protjerivanje Udbe iz srpskog društva, prije svega
iz medija, a onda i iz crkve. To je jedini lijek za konačno ozdravljenje. Zar
nije i Gospod naš Isus Hrist mačem dobro od zla dijelio.
decembar 2008
Нема коментара:
Постави коментар