Osnovna
uloga medija i smisao njihovog postojanja je dobro i istinito informisanje građana.
Mediji su, moglo bi se reći, aktivni posmatrači zbivanja i prenosnici informacija
do šire javnosti i od šire javnosti. Oni su ili bi trebalo da budu korektiv društva
i aktivni zastupnici javnog mnjenja, crtači tačne i istinite slike društva.
U tom poslu mediji bi morali biti objektivni,
odmjereni i aktivni. A jesu li?
Оdavno važi da je potrebno, da bi znao kako
da čitaš neke novine ili gledaš neki TV program, moraš prvo saznati ko je vlasnik,
ko je finansijer, koja politička ideja stoji iza toga. To je neophodno da bi znao
kako da to nešto posmatraš, tumačiš.
Iza toga dolazi sloboda medija, koja uzimajući
u obzir i prethodnu činjenicu, kao i svaka druga sloboda, ima svoju mjeru, pravila
i propise.
Na odgovornost i slobodu obavezuju i novinarski
kodeksi usvojeni i prihvaćeni i u ovoj zemlji od svih novinarskih udruženja i asocijacija.
Nažalost, već dugo je ovdje opšti trend
da se pod firmom slobode medija vrši zloupotreba medijskog prostora, na više načina.
Тako je kao istraživačko novinarstvo promovisan
jezik ulice uz kršenje svih novinarskih normi i standarda, a novinari su pod firmom
slobode medija počeli da iznose svoje lične impresije, opservacije i kvalifikacije
ličnosti i događaja, koristeći se uvredama i kršeći principe o pristojnosti i uljudnosti,
profesiji, pa čak i lijepom vaspitanju.
Mediji u službi raznih političkih, tajkunskih,
kriminalnih lobija, službi i paraslužbi vršili su i vrše diskreditaciju javnih ličnosti,
poslije čega je dolazilo čak i do ubistva, kao što se desilo sa prvim demokratskim
premijerom Srbije Zoranom Đinđićem.
Medijska kriminalizacija bila je potrebna
da bi, kada se odigra završna faza fizičke eliminacije, javnost izvukla zaključak
kako je u stvari riječ o obračunu mafije i kako je sa lica zemlje otišao samo još
jedan od njih.
Zato je profesor Besim Spahić u pravu kada
je na Evropski dan novinarstva rekao da “koliko je god u BiH potrebno braniti novinare
i novinarstvo, toliko u ovom trenutku treba braniti društvenu zajednicu i građane
ove zemlje od novinarstva”.
- Ovdje nikom nije stalo da mediji rade po zakonu i pravilima službe. Prije
svega, ovdje mislim na političke, vjerske i privredne subjekte kojima je jedino
u interesu da mediji rade u njihovom interesu - rekao je Spahić.
Nema se ovdje šta oduzeti, ali svakako se
može ponešto dodati. Ono što prof. Spahić nije pomenuo je uzročno-posljedična veza
od nastojanja da mediji rade u “nečijem interesu” do “novinarskog reketa”, shvaćenog
kao dodatak na platu.
O toj, sve izraženijoj zloupotrebi i uništavanju
profesije, ne govori niko, niko joj nije posvetio nijedan okrugli sto na kojem se
govori o medijima, iako smo svi svjedoci, a ponekad i žrtve te vrste medijskog “poslovanja”.
Nije tajna da danas tekst protiv bilo koga,
bilo ko i u nemalom broju medija može da naruči za cirka hiljadu-dvije maraka, kao
i da cijena ide znatno niže ako se pregovara sa novinarom koji ga, poznat je primjer
većini nas, piše i za “pet metara drva”, dakle, u naturi.
Naravno, nije riječ o PR tekstovima koji
su jasno obilježeni i potpisani kao marketinško štivo. Riječ je o onim drugim u
kojima novinar stavlja svoj potpis i koji imaju sve odlike “profesionalnog” novinarskog
rada. Osim što se iza njega krije interes pojedinca ili grupe kojoj neki proces,
osoba ili grupa smeta da ostvari svoj cilj, a koja ne želi da se legitimiše javno.
Barem dvojica ministara pokazivala su ne
tako davno SMS poruke jednog novinara, u kojima im prijeti da će ih “istretirati”
ako mu ne prebace novac iz ministarstva za “posebne namjene”.
Zašto te poruke nisu pokazali nadležnim
institucijama za sprovođenje zakona nije baš objašnjivo, kao što nije objašnjivo
zašto kontrolne finansijske i istražne institucije bježe od naplate poreskih dugovanja
medijima, kontrole ispunjavanja zakonskih obaveza medija i slično.
Vjerovatno se plaše da bi im neko mogao
reći da ugrožavaju slobodu medija, isto kao što bi je “ugrozili” da su otvorili
istragu kako je to SMS prepiska dvojice funkcionera dospjela u medije i ko je počinio
krivično djelo. U demokratskoj Britaniji slični nemoralni i nezakoniti hakerski
upadi u telefone javnih ličnosti uzdrmali su carstvo nedodirljivog medijskog magnata
Ruperta Mardoka. I niko u bijelom svijetu nije progovorio o ugrožavanju slobode
medija.
Davno je još bilo krajnje vrijeme da novinarske
asocijacije, zanat i svi oni koji novinarski hljeb jedu pošteno progovore o “novinarskom
reketu” i prestanu da organizuju okrugle stolove za uzimanje dnevnica i mlaćenje
prazne slame.
Samo kada struka progovori o devijacijama
u struci, novinarstvo će spasiti samo sebe, ali i društvo koje reketaši uzdrmavaju
u temelju. Naravno, to će biti odlučujuća bitka za medije oslobođene kako od uticaja
neformalnih grupa, tako i od manipulacija vlasti. A svima njima uvijek je lakše
da reketaše održavaju u životu, znajući da je cijena, ma kako bila visoka, ipak
najniža, jer, jednostavno, reketaši imaju cijenu.
Zato će struka morati da progovori bez uvijanja
i imenuje redom, jer će nam se desiti da reket uništi medije. A onda, sviraj fajront!
P.S.
Naravno, mediji i novinari su sastavni dio društva i ne mogu biti ni bolji, ni lošiji
od vremena u kojem žive i rade.
10. novembar 2012
Нема коментара:
Постави коментар