Čučak nije bižuterija

- Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: “Od koga? Andrića ili Čučka?”, sjeća se u jednoj priči Dario Džamonja, cimer i sabrat Branka Čučka.

Kada je Čule uselio u Džamonjin stan dogovor je bio da Čučak plaća samo režije i telefon, a Dario ostalo. 

- On, bezbeli, ni to nije ispoštovao, pa smo uskoro ostali bez struje i telefona, a ja sam mu jednog dana, iritiran, rekao: “Čule, vidio sam lastu kako prelijeće”, na šta mi je on hladno­krvno odgovorio: “Jedna lasta ne čini proljeće.” Kao što rekoh, obojica smo bili kokuzi, ali bio je drugi vakat, pa se i moglo preživjeti, sjeća se tih dana Džamonja.

Za one koji nisu imali priliku i čast da upoznaju Branka Čučka, možda je ovo najslikovitiji portret ličnosti. Ostalo je u antologijama srpskog pjesništva.

Upravo su završene četvrti “Čučkovi književni susreti” u Han Pijesku, a potpredsjednik RS Emil Vlajki rekao je da su „književne zasluge Branka Čučka neizmjerne, jer je uzvisio kulturu područja na kojem je živio”. Vlajki je podsjetio i da je Čučak okarakterisan kao jedan od najboljih pjesnika sa prostora bivše Jugoslavije, te dodao da bi najavljeno “objavljivanje kompletnih Čučkovih književnih djela bilo dobitak za cijelu zajednicu”.

I zaista, Branko Čučak bio je, malo je reći, darovit pjesnik, slikar, boem, erudita, prozaista, poštovalac rokenrola, miljenik predratnog Sarajeva i šire. Branko Čučak bio je buntovnik, maestro dobre zajebancije, i kao svi umjetnici koji su „držali do sebe” uvijek je imao mecene. Pitanje časti bilo je Čučku platiti rakiju, ili dati neku kintu. A on je znao od koga da se ogrebe, fukare je zaobilazio u širokom luku. Kod prijatelja je ručavao sa predumišljajem, praveći zalihe u želudcu i crijevima za barem tri naredna dana, a honorare za tekstove naplaćivao u naturi, u novinama koje je kasnije prodavao na ulici.

Prve godine rata proveli smo zajedno, od onoga trenutka kada je Todor Dutina saznao da je Čučak mobilisan i to ni manje ni više nego na prvu liniju sarajevskog fronta, Jevrejsko groblje, tamo gdje zemlja nije mogla više ni kap krvi da upije. Čučkova sjeda glava na Jevrejskom bila je samo dobra meta, jer ni pušku nije umio držati, ali neka dobra budala, koja je od sve literature pročitala Veselu svesku, procijenila je da mu je baš tamo mjesto. Pričao je da je dane provodio šćućuren u rovu u kojem je drugovao sa zalutalim i od silne pucnjave dobro pomahnitalim mačkom. Budaletine s onu stranu grada pisale su tada kako je Čučak snajperista na Jevrejskom groblju. Oni koji su ga poznavali padali su u nesvjest od količine gluposti pretočene u propagandu.

Ali da se vratim agenciji SRNA i ljetu 1992. godine. Todor Dutina, nemajući šta s njim, kao ni sa mnogim pjesnicima, slikarima, piscima, profesorima koji su žive glave i ništa više iznosili na slobodnu srpsku teritoriju, imenovao ga je za savjetnika direktora Srpske novinske agencije. To je bio jedini način da Čučak, kao i mnogi drugi, preživi u bukvalnom smislu te riječi, jer, iako su plate u to ratno doba bile izmedju tri i pet maraka, zagarantovani ikar u tri obroka bio je dovoljan za fiziloški opstanak.

Svako jutro Čučak je išao u Pale do biblioteke i donosio dvije dobro debele knjižurine koje bi  čitao parkiran u fotelji pored uredničkog stola. Bio je brzočitač i uglavnom bi obje pročitao već do dva sata, ali nikada mu oni dole, u biblioteci, nisu dali da uzme više. Ujutro, zorom je išao do biblioteke ponovo. I tako je pošteno platu, ikar i smrdljive MT cigarete zarađivao. 

Ne znam da li nas je onako novinarski sluđene i ljudski pogubljene primjećivao, ne bih se smjela kladiti. I tako dok ne pročita, do dva..... A onda kako bi dan izmicao i gužva u redakciji jenjavala skakao bi iz fotelje i započinjao zajebanciju. Frajersku, urbanu.......jer „pročitao je dovoljno da Todora, ako ga ovaj u sitne sate zovne, može svjetovati”.

Križali smo ratne dane, nadajući se zalud povratku kući. Sa profesorom Džambićem svakoga dana tri kilometra pješačili do prodavnice da kupimo čokoladicu koju je profa iz revolta davao psiću parkiranom na pola puta do kolektivnog novinarsko pjesničkog zbjega, a mi otužno posmatrali i gutali pljuvačku.  

Profa Džo, filozof, legenda Prve sarajevske gimnazije, ispario je prvi u nepoznatom pravcu. Shvatili smo da se neće vratiti kada sam pored kreveta otkrila bocu sa dva prsta šampona, jedinu vrijednu stvari koju je mogao ostaviti u nasljedstvo. Tačno je, govorio je da će otići kada shvati da povratka nema.

Malo poslije toga, izgubio se i Čučak. Odjahao je iznenada prema Banjaluci. Mislim da ni trena više nije mogao da podnese vukojebinu, visoke jele i snjegove od oktobra do maja. Zadnji kontakt sa agencijom SRNA imao je 1997. godine kada je u njenom izdanju odštampana zbirka pjesama „Mrsna pernica” Branka od Čučka.

Neke godine, ne znam tačno koliko njih, Čučak je proveo u Banjaluci gdje je pisao kolumne u „Glasu Srpske” od čega je, uglavnom, i živio. U političkim previranjima  „zamjerili” su mu da se hvalio poznanstvom sa predsjednikom, iako je to bilo poznanstvo sa pjesnikom, samo nisu kontali. Hranio se uglavnom pečenim kropirom i žalio da su mu zubi poispadali od nedostatka vitamina.  Pričao je da mu je doktor savjetovao da pređe na pasulj, jer njega možeš da jedeš svaki dan, a da ti zadovolji potrebu za svim organizmu potrebnim vitaminima.

Lutalica i boem Čule teško je mogao da se primi bilo gdje onako istrgnut iz poznatog i predvidivog, i odlučio je da se vrati u mali stančić u Švrakinu selu. Opet zajeb, vratio se u nepoznato i nepredvidivo, ničega što je mislio da će naći tamo nije bilo. Sreli smo smo nekoliko godina poslije u Holidej inu, došao je da se vidimo na neki skupu novinara. Nije se žalio, ali nije pominjao ni Dom pisaca, ni Parkušu, ni Zvono, ni kafanu Svjetlost.......ništa i nikoga nije pominjao.  Žalio se da ima velikih problema zbog nebuloznog ratnog teksta o snajperisanju sa Jevrejskog groblja.

U gradu u kom je spavao, u ljutu zimu 2008. godine iznuren glađu, u hladnom stanu, bez struje i grijanja, je izdahnuo. Pokopan je u rodnom kraju svog oca, u Han Pijesku.

Sjećanje na njega otvara bolna pitanja o moralu i vrijednostima  društva. Ima li ovaj narod zaista toliko darovitih i velikih pjesnika? Ima li jedan  narod toliko luksuza da odbacuje one što žive vječno? Naravno da nema. Samo društvo koje u svojoj nezrelosti pokušava da izjednači sve i svakoga može da se prema biserima vlastite kulture ponaša nehumano i sa nepoštovanjem, dok i samo ne izumre.

Obimnu i reprezentativnu antologiju pregleda srpske lirike sedamdesetih i osamdesetih godina, hamburški slavista Robert Hodel otvorio je upravo tekstom Branka Čučka „Šok”. Slučajno li je? Naravno da nije!

Sa police uzimam njegov roman: “Mi se znamo od posljednjeg dana” i čitam posvetu: “Ovu knjigu sam besplatno poklonio i 3 KM dodao lično! Branko Čučak, u Banjaluci 8.11.2000.”  Pisano svjedočanstvo o tome kako je jednim potezom rušio stereotipe, pa i onaj o sebi samome.

Branko Čučak nije bio bižuterija. U bižuteriji nije mogao ni da se snađe. Zato je tamo gdje pripada - u istoriji, sa velikanima modernog srpskog pjesništva.

19. mart 2012.