“Pozadina napada na heroje - Hajka RS na generala Dudakovića”, “Pritisak na
tužilaštvo”, “Orkestrirana kampanja satanizacije i lova na branioce BiH”.... samo
su neki od naslova i izjava kojima su mediji u Sarajevu regovali na Dopunjenu naredbu
Tužilaštva BiH o provođenju istrage protiv ratnog komandanta Petog korpusa Armije
RBiH Atifa Dudakovića i 21 oficira ovog korpusa zbog ratnih zločina počinjenih nad
srpskim vojnicima i civilima, objavljenu u “Glasu Srpske”.
Histerija u sarajevskim medijima za nas je bila očekivana i znali smo već kada
smo pripremali tekst kakva će biti reakcija. Pa ista kao i sve dosadašnje kada je
riječ o bilo kom Bošnjaku koji se dovodi u vezu sa ratnim zločinima. I tako od Ćele,
preko Nasera, do Delića ili Dudakovića.
Viktimizacija
Godinama stručnjaci upozoravaju da Bošnjaci ovakvim stavovima traže osnov za
viktimizaciju kroz uvećavanje žrtava i predstavljanje cijele nacije kao žrtve, što
je poznato kao način negativne samoidentifikacije. A ta negativna samoidentifikacija
znači da se oni ne identifikuju po svojim vrijednostima, nego po navodnom zlu drugoga
i dokazivanju da su jedine žrtve tog drugog i da su zato bolji od njega.
Otuda i moćna američka administracija šest-sedam godina nije uspijela da “nagovori”
BiH da sa Srbijom i Hrvatskom potpiše sporazum o procesuiranju ratnih zločina.
BiH je odbijala potpisivanje tog sporazuma uz opravdanje da optuženima treba
da se sudi u zemlji u kojoj je počinjen zločin, dok su Srbija i Hrvatska, a kasnije
i Crna Gora potpisale sporazum po kojem se
počiniocima ratnih zločina sudi u zemlji u kojoj su uhapšeni ili u kojoj
imaju državljanstvo ili prebivalište. Iako
je to bio jedini način da se suđenje za ratne zločine ubrza, jer ustavi ne dozovljavaju izručenje državljana, BiH kojoj
je navodno najviše do toga stalo radila je sve da ih uspori.
Protokola o saradnji u progonu počinilaca krivičnih djela ratnih zločina sa
BiH konačno je potpisan tek prošle sedmice, ali njegovi detalji su ostali su tajna.
Kao što je neizvjesno da li će Protokol biti primjenjiv u praksi obzirom na jasne
stavove svih bošnjačkih partija, intelektualaca i medija da su Bošnjaci “žrtve”
i da kao takvi nisu mogli da počine zločine?!
Političko, medijsko i intelektualno Sarajevo godinama je odbijalo da sarađuje
po ovom pitanju u pokušaju da spriječi pravdu i tužilaštva u regionu da vode istrage
ratnih zločin počinjenih u BiH. Istovremeno optužnice za ratne zločine počinjene
u BiH u skladu sa normama međunarodnog prava podizala su tužilaštva Norveške, Danske,
SAD.... i naravno izricala presude.
Ovakav pristup i dosljedna nesaradnja bio je jedini način da se zadrži monopol
Tužilaštva i Suda BiH na suđenja za ratne zločine, jer samo na taj način bilo je
i jeste moguće da se održi lažna slika o žrtvama i zločincima, herojima i agresorima,
dobrim i lošim momcima. Samo tako istrage
o zločinima protiv Srba mogle su da traju godinama (do smrti počinilaca i svjedoka),
kao i da se, kada se i dese, definišu kao pojedinačna i nikako kako komandna odgovornost.
Pored insistiranja na potpisivanju sporazuma o saradnji tužilaštava, grdne pare
američka administracija dala je za projekat “suočavanje za zločinom počinjenim u
ime vlastitog naroda”, kao preduslovu pomirenja u regionu.
U tom projektu edukovani su kako ljudi iz pravosuđa, tako i novinari i nevladin
sektor. U novinarskom karavanu iz BiH koji je u ovom programu otputovao prije pet-šest
godina prvo za Beograd pa Zagreb bio je i potpisnik ovih redova. Već na tom putovanju
jasno je bilo da se projekat “suočavanja” najbolje primio u Beogradu u kojem je
najveći broj nevladinih organizacija vrlo “sitematizovano” radio na njemu.
U Zagrebu pitanjima “zločina počinjenim u ime vlastitog naroda” bavila se stidljivo
jedna jedina NVO - Hrvatski helsinški odbor.
Koliko iskreno najbolje govori slika iz njihove kancelarije: na svim računarima
u HHO izlijepljene su “pobjedničke” fotografije akcije Oluja u kojoj je ubijeno
1.943 Srba, od čega 1.199 civila, među kojima 523 žene i 12 djece. Protjerano je
oko 220.000 Srba.
Suočavanje sa Ćelom
Ali da se vratimo “karavanu i “suočavanju”. Kako su na put na kojem je trebalo
da se edukuju po pitanju “suočavanja sa zločinom počinjenim u ime vlastitog naroda”
išli novinari iz RS, Sarajeva i Mostara već u ovom pokušaju jasno je bilo da od
te priče nema ništa.
Novinarka “Dana”, koja je u karavanu trebalo da predstavlja navodno “liberalan”
sarajevski magazin, srušila je personifikujući sarajevski duh sve mitove o pomirenju
i priču zakovala na početku. Šokiran je ostao
i ministar u Vladi Srbije Rasim Ljajić, kojeg je suočavajući se sa njim najprimitivnije napala zbog raspisivanja potjernice
za kriminalcem i ratnim zločincem Ismetom Bajramovićem Ćelom.
Sa istim žarom “suočila” se i sa kolegama na TV B92. Novinari u to vrijeme najliberalnije
srpske tv stanice, izazvani nisu mogli da ne odbruse:
- Srbija je izručila cijeli vojni, politički i policijski vrh u Hag i vi nam
sada držite predavanja. A s čim ste se vi suočili. Kako vas nije sramota, vi ne
da branite zločine, vi branite i kriminalce?
“Suočavanje” se tako na isti način i po istom šablonu nastavilo do danas.
Kriminalac i zločinac Naser Orić prošao je u sarajevskim medijima put od “heroja”
do “Bosanskog Romea”, prijeratne i ratne bandite i zločince Ćelu i Cacu Sarajevo
je ispratilo na “ahiret” kao što je svojevremeno dočekivalo Josipa Broza, a Divjaka
i Ganića dočekalo poslije puštanja iz pritvora u Londonu i Beču kao svete mučenike.
Degutanto, patetično, jadno, odvratno, u najmanju ruku.
Ali nisu samo oni koji su u ratu pisali o Jukinim plavim očima i mekom Ćelinom
srcu, odgovorni za amnestiranje zločina i vrijeđanje žrtava drugog i drugačijeg.
Najodgovorniji su ipak sarajevski intelekutalci koji su morali biti pioniri
stava, principa, analize i moralne postavke stvari. Nasuprot tome, postali su saučesnici
i prva linija odbrane zločina (uz svo poštovanje rijetkih čije izjave i mišljenja
nemaju prolaz u sarajevskim medijima).
- Stidim se postupaka države BiH prema herojima otpora fašističkoj agresiji.....Ovo
je novi akt savijanja leđa i skidanja gaća pred stranim instruktorima pretvaranja
žrtava u krivce.... Pozivam patriote BiH na masovne demonstracije!, komentar je
Gradimira Gojera na tekst o istrazi protiv Dudakovića i 21 oficira.
Pokušavam da zamislim barem jednog srpskog intelektualca koji bi dao ovakvu
izjavu poslije hapšenja, 'ajde nećemo Mladića, ali recimo generala Krstića. I ne
mogu!
Pokušavam da zamislim reakciju Nataše Kandić na stav Gojera. I nema šanse! Znam
da neće biti dostupna, kao što znam da bi se, da je nešto slično rekao 'ajde recimo
ne Ćosić, ali Ekmečić, ne samo oglasila, nego protiv njega podnijela istoga dana
krivičnu prijavu! Pa logično jer ona je plaćena da se “suoči” sa zločinom samo jednih.
Ako je zaista, a jeste, suočavanje sa zločinom i kažnjavanje odgovornih za zločin
preuslov pomirenja i saradnje, pa i opstanka svake države, a posebno ovakve kakva
je BiH, jasno je odavno ko državu ruši. Naravno, oni koji je navodno najsnažnije
brane pokušavajući da zadrže ekskluzivitet i na državu i na istinu i na pravdu i
na medijsku slobodu i na istoriju i na činjenice i na mišljenje i na patnju i na
....... sve i svašta i u svakom pogledu.
Najbolju dijagnozu realnog stanja stvari možda je još prije osam godina dao
Zoran Đinđić u posljednjem tv intervjuu prije nego su ga pred Vladom Srbije strijeljali
upravo Ćelini i Naserovi srpski jarani:
- Potrebno je da svi budu fer i da međunarodna zajednica ima isto merilo za
sve. A ne ako se u Beogradu malo pokrene neka tema odmah je to nacionalizam, ako
je na drugoj strani deset puta oštrija ista ta tema onda je to razumljivo, onda
su to rane iz prošlosti, onda se tu traže opravdanja. I mislim da je trenutak da
otvorimo karte i da zajedno sa tim demokratskim svetom kažemo hajde da vidimo ko
je gde, ko kakve ima interese i ideje i zahteve i da to rešimo na način koji će zadovoljiti interese svih ili koji će u podjednakoj meri tražiti žrtve od svih.
Ako je neko zadovoljan, a ovi drugi nisu, onda to nije ni kompromis i ne može da
bude trajno rešenje.
A oni koji navodno traže kompromis i trajno rješenje na Balkanu, davno su morali
da priznaju da su i Srbe ubijali, zar ne? To je bila lekcija prva.
28. novembar 2011
Нема коментара:
Постави коментар