Napravljeno je na hiljade crkava na ovim prostorima, ali do danas nije nijedna
u Donjoj Gradini.
Snimljeni su milioni filmova, ali nijedan o stradanjima i zločinima u Jasenovcu.
Napisane su hiljade monografija, ali nijedna studiozna i kompletna o logoru smrti za Srbe, Jervereje i
Cigane u NDH.
To su samo neka od otvorenih pitanja na tribini u banjalučkoj Gimnaziji na kojoj
se govorilo o Diani Budisavljević, Austrijanki koja je u toku Drugog svjetskog rata iz ustaških logora spasila oko
15.000 srpske djece sa Korduna i Kozare.
Poslije spasavanja 3.2000 djece je umrlo. Oko 12.000 njih, zahvaljujući Diani,
nastavilo je život.
Kažu to je, ako se pretvori u brojeve, 40 generacija đaka banjalučke gimnazije.
Kažu to je, ako se pretvori u brojeve, deset puta više spašenih života od planetarno
poznate Šindlerove liste.
Diana Budisavljević, Austrijanka rođena u Inzbruku, bila je udata za hirurga
Julija Budisavljevića, šefa hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Poziciju
u društvu, ugled i život svoje porodice stavila je na kocku kada je u novouspostavljenoj
fašističkoj državi odlučila da krene u humanitarni podvig spasavanja srpske djece
zatočene u ustaškim logorima.
Da bi sačuvala podatke o djeci koju je izbavljala iz logora i zbrinjavala u novim porodicama vodila je kartoteku
o njima, s nadom da bi jednoga dana mogla biti vraćena svojim biološkim roditeljima.
Ta kartoteka u fragmentima danas je kod njene unuke u Zagrebu, a u Arhivu Hrvatske
njeni dijelovi još uvijek nisu dostupni javnosti.
Godine 2003. u Hrvatskoj je objavljen Dianin “Dnevnik” o spasavanju srpske dijece
iz Krajine i to u 700 primjeraka.
Mi nismo uradili ni toliko.
Tribina u Gimnaziji održana je sa naglaskom na to da nema pretenziju naučnog
skupa, nego pokušaja da se konačno nešto promjeni: da se objavi “Dnevnik” Diane
Budisavljević na srpskom jeziku, da Banjaluka dobije ulicu sa imenom velike humanitarke
ili možda spomenik. Da se podrži snimanje filma.
Nije, naravno, Diana Budisavljević jedina heroina koja je bez kalkulacije, bez
želje za slavom i vlastitom promocijom, vođena isključivo ljudskošću i humanizmom
stavila život na kocku da bi pokazala da i u zlom vremenu, kakvo je ratno, postoji
ravnoteža na drugoj strani, u dobru.
Nije li isto uradila i jedna od najznačajnih modernih slikarki 20. vijeka Nadežda
Petrović, dobrovoljac-bolničarka u tri rata?
Nisu li isto uradile i sve one zaboravljene heroine iz posljednjeg rata, o kojima
bi slične tribine mogle biti organizovane negdje oko 2083. godine.
Jedna od njih je Anđelka Vidaković, predsjednica Kola srpskih sestra Stare Pazove.
Anđa, takođe supruga uglednog ljekara i veliki humanista, nahranila je, obukla i
sačuvala hiljade porodica prognanika i najtežih ranjenika. Nikada ih nije pitala
kako se zovu.
Priču o njoj danas ne priča niko. Isto kao što niko ne priča priču o Dženi Ligtenberg.
Holanđanka Dženi Ligtenberg, farmaceut po struci, u Ratnu bolnicu Koran stigla
je na tri nedjelje i ostala do kraja rata. U svojoj zemlji ostavila je sav komoditet
koji je uživala i u bolnici, u kojoj su zajedno radili i u kolektivnom smještaju
živjeli i ljekari i njihovi pacijenti, provela više od tri godine rata.
U bolnicu Koran je zahvaljujući Dženi, njenim kontaktima i upornosti, stiglo
mnogo lijekova i konvoja humanitarne pomoći, kada pomoći nije bilo niotkuda.
Dženi je davala sve i nije tražila ništa. Novac koji joj je dolazio iz Holandije
dijelila je onima kojima je bio potreban. Isto je radila i sa platom koju su joj
davali.
Kada se rat završio i došlo vrijeme da se vrati u svoju zemlju otkrilo se da
joj je davno istekao pasoš. Samo Dženi je to znala, ali je krila, svjesno rizikujući
da nikada više ne vidi svoju porodicu.
O Dženi nisu pisali mediji. A šta i da jesu? Mediji ne stvaraju heroje. Heroji
stvaraju sami sebe. To je njihova lična odluka i stvar vlastitog izbora.
Zahvalnost Dženi danas njeguje jedan čovjek, akademik Mirko Šošić, njen šef, načelnik
Ratne bolnice Koran. Dr Šošić održava komunikaciju sa Dženi, brine za njeno narušeno
zdravlje i čuva njen “Ratni dnevnik”.
Zašto je sve to tako, možda je odgovor dao još jedan zaboravljeni prijatelj
i humanista prof Arčibald Rajs u svom “testamentu” koji je ostavio srpskom narodu
pod nazivom “Čujte Srbi: Čuvajte se sebe”.
U tom štivu Rajs piše o zahvalnosti kao osobini koja je u Srba isčezla i “nezahvalnost”
stavlja u sam vrh njihovih mana. I kaže:
“Postali ste strašno nezahvalni. Bezmalo, reklo bi se da upravljačka klasa vaše
zemlje mrzi one koji su učinili usluge vašoj otadžbini. U slučaju mnogih vaših sadašnjih
moćnika to se može objasniti činjenicom da su ti dobročinitelji vaše nacije živ
prekor onima koji ništa nisu dali svojoj zemlji, već su svoju pamet koristili samo
da bi sebi pronašli lepo nameštenje i da bi se obogatili. Verne prijatelje iz teških dana vaše vođe su,
u znak zahvalnosti, ćušnule nogom, a vi ste ih pustili da to rade. Tako ih Srbi,
koji su ih imali mnogo u toku velike oluje (Prvog svjetskog rata op.a.) danas više
nemaju ili gotovo nemaju”.
Ništa čovjek ovom Rajsovom stavu ne može oduzeti ni dodati. Koliko smo znali
da cijenimo prijatelje, toliko ih danas imamo. Ali, naravno, problem nije u nama.
Problem je u ogledalu. Ogledalo smo davno razbili.
28. avgust 2013
Нема коментара:
Постави коментар