Djeca su ukras svijeta

"Dabogda otišao s onu stranu Slankamena", bila je česta kletva u Lici i Kordunu. Slabo ko je tamo znao da postoji mjesto u Sremu koje se tako zove, a tek nije imao pojma što baš tamo treba da ide.

S onu stranu Slankamena nema ničega, močvare i šikara, a malo dolje ispod sela, nizvodno, Tisa se uliva u Dunav. Znači da ode u ništa, u nedođiju, u šikaru. Ali zašto i kako je ta kletva uopšte stigla do Like i Korduna?

U velikoj bici kod Slankamena glavnokomandujući austrijske carske vojske princ Eugen Savojski (onaj što je napravio dvorac Belvedere u Beču) porazio je 1691. tursku vojsku poslije čega je Karlovačkim mirom Turska definitivno vraćena iz Evrope na Balkan i okončan Veliki turski rat.

U redovima austrijske vojske borio se veliki broj Srba, graničara, Krajišnika, pristiglih upravo sa prostora Like, Korduna, Visoke Krajine…

U čast konačne pobjede Evrope nad Turskom na uzvišenju iznad Slankamena napravljen je i spomenik na čijem otvaranju je 1892. pjevao hor kojim je dirigovao Stevan Mokranjac. Stihove na njemu ispisao je Jova Jovanović Zmaj: "I hvala i slava junacima vrlim, padom uzdignutim smrću neumrlim".

Demokratija

Tako je bilo nekada. A sada? Jednom graničari, uvijek graničari. Oko 320 godina kasnije nešto sjevernije ponovo je granica svjetova. I zid, žica, vojska, suzavac. Hiljade migranata sa Bliskog istoka, Afrike i Avganistana, koji preko teritorije Srbije pokušavaju da se domognu evropske demokratije i prosperiteta, stoje na toj granici, na kapiji Evrope. Žure u demokratiju koja se kod njih nije primila. Mađarski i bugarski kerberi čuvaju vrata EU da u nju ne uđe sva ta azijska i afrička sirotinja. A modifikovana kletva se promijenila: "Dabogda ostao s ovu stranu Slankamena".

Iako još nije odgonetnuto zašto su hiljade nevoljnika izabrale baš taj pravac Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska, a ne onaj Turska, Bugarska, Rumunija, pa dalje prema Njemačkoj, procjenjuje se da bi u Evropu moglo da ih stigne oko 250.000 iz zemlja u kojima vlada teror, smrt, rat, glad… Ništa strašno! Jer to je još mnogo manje nego što ih je mnogo manja i mnogo siromašnija Srbija prihvatila u posljednjem ratu. A prema procjenama, Srbija je prva zemlja u Evropi i jedna od pet zemalja u svijetu po broju izbjeglica - iz BiH je primila 266.000, a iz Hrvatske 330.000 prognanih. Koliko će se ovih sa Bliskog istoka i Afrike nastaniti u njoj i hoće li znaće se za koju godinu. 

Koliko će ih naći dom u zemljama EU i to će se znati za koju godinu. Za sada ih tamo čeka zid, istina još manji od onoga kojim se od njihovog dolaska brani susjedna Saudijska Arabija (dugačak 950 kilometara).

Jasno je da izbjeglička drama trese Evropu iz temelja i da ona nema odgovor na ovo što joj se događa. Desetine hiljada ljudi bježi od terora islamista, koji su procijenili da oni nisu dobri muslimani. Evropa je u panici, a desnica u potpunoj histeriji i antimuslimanskom transu. Oni što bježe od smrti, jer nisu dobri muslimani, u Evropi su samo muslimani. Paradoksima nikad kraja.

I dok ljudska drama na putu izbavljenja traje sedmicama, svi kao nijemi ćute o njenim uzrocima. Da li je ta seoba naroda zaista vrijedjela uvođenja demokratije u patrijarhalna, plemenska društva koja, očigledno je, nisu bila spremna za taj eksperiment? I ko je procijenio da demokratija po mjeri Evrope i Amerike može da se primi u Africi i na Bliskom istoku? I zašto sada ćuti?

Kao što ćuti i o tome da je pakao na Bliskom istoku počeo onog trenutka kada su se Evropa i Amerika dosjetile da su njihovi dojučerašnji "prijatelji", predsjednici Sirije i Libije "tirani koji ugnjetavaju svoj narod" i krenula u oslobođenje od tiranije.

"Oslobođeni" region pretvorio se u anarhiju, krv, glad, smrt, suze, paljevinu, haos, odsijecanje glava.., a umjesto demokratske Libije i Sirije mapa svijeta je promijenjena, dobili smo Islamsku državu Sirije i Levanta.

Tirani

Bašar el Asad vlada Sirijom od 2000. godine. Taj ljekar po struci školovao se u Londonu. Da li je tiranin koji ugnjetava svoj narod ne znam, ali znam da izgleda mnogo civilizovanije od onih koji hoće da ga svrgnu, boraca Islamske države.

Njegova supruga Asma el Asad godinama je bila miljenica najčitanijih svjetskih modnih magazina. Samo prije nekoliko godina "El" joj je dodijelio laskavu titulu najljepše obučene žene političara ispred Mišel Obama i Karle Bruni. Danas je Asma omražena baš kao i njen suprug.

Nedavno sam čitala tekst novinara koji je svojevremeno živio u glavnom gradu Sirije Damasku, koji opisuje događaj kada je irskom turisti ukraden fotoaparat.

"Policija je provela nekoliko sati ispitujući osumnjičene i fotoaparat je vraćen vlasniku kojeg je policajac uvjeravao kako 'u Siriji nema kriminala'. Danas oni koji su dovoljno hrabri ili ludi da pređu granicu iz Turske i uđu u Siriju mogu naići na razapete ljude, rijeke ljude koji bježe da bi se spasili ili oblake dima koji se dižu iznad razorenih sirijskih gradova".

Uvođenje "demokratije" koštalo je života najmanje 220.000 ljudi, koliko ih je poginulo do kraja prošle godine u Siriji. BDP Sirije pao je za 120 milijardi dolara. Prosječan životni vijek Sirijaca skraćen je za 22 godine tokom rata, sa 79 godina na 55?!.

I ne samo Sirijce, ova demokratija koštala je civilizaciju. Ko će čovječanstvu da nadoknadi nenadoknadivo, nakon što su ekstremisti Islamske države uništili hram u drevnom sirijskom gradu Palmiri? Pustinjski biser, koji je 2000 godina odolijevao ratovima i kataklizmama, nestao je samo u jednom danu.

Šta su sve razularena plemena dojahala na talasu "demokratije" uništila u Libiji teško je pobrojati. Ono što se zna jeste da je ta zemlja, kada je na vlast došao svrgnuti "tiranin" Gadafi, bila jedna od najsiromašnijih na svijetu. Prije dolaska "demokratije" i oslobađanja od tiranina dospjela je među države sa najvišim standardom u Africi.

U nekoliko navrata pisalo se o tome kako je Libija živjela pod Gadafijem. Kada je došao na vlast 25 odsto stanovništva bilo je pismeno, danas 25 odsto ima fakultetsku diplomu, a 83 odsto čita i piše.

Gadafi je Libijcima koji su željeli da se bave zemljoradnjom, davao kuću i zemlju, opremu, sjeme i goveda. Svaki mladi bračni par dobijao je od države po 50.000 američkih dolara, a za svako rođeno dijete po 5.000.

Država je davala Libijcima 50 odsto novca da kupe kola. Hljeb i benzin su bili praktično besplatni. Dio novca zarađen prodajom nafte slivao se na račune svih građana Libije.

Sve to uradio je "tiranin" Gadafi i ostavio Libiju bez centa spoljnog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara koje su sada blokirane po svijetu. A Libija blokirana u krvi i zločinu.

Ne znam kome bi smetalo da živi u toj i takvoj tiraniji, ali znam da meni ne bi. Čini se da je Gadafi u praksi uspio da ostvari san Tomasa Mora i napravi "Utopiju". Kao i svaka utopija, nije mogla biti dugog vijeka. Postala je klanica iz koje bježe hiljade nesrećnika. Preko Balkana do Evrope. Na tom putu čeka ih voda skupa kao zlato, čekaju ih prevaranti i sjecikese. Pa zidovi, suzavci i dimne bombe. I ko zna šta još.

Migranti

Najveći broj ljudi što danima pješače do obećane slobode su nesrećnici koji za sebe i svoje porodice traže još koji dan mirnog života. Da li među njima ima terorista, možda tek poneki, jer što rekao Miša Vasić "teroristi putuju avionima u biznis klasi".

U koloni je i veliki broj djece koja od rata i gladi bježe potpuno sama. Roditelji su im ili ubijeni ili su ih izgubili probijajući se do "mirne luke". Mnogo je u toj koloni tužnih i pretužnih sudbina. Bar mi to znamo, gledali smo iste takve kolone, a i sami u njima išli.

Na pitanje zašto je napustio svoju državu jedan čovjek kaže: "Zbog rata. Islamska država nam prijeti da će sve ubiti. Oni koji pod pritiskom stupe na njihovu stranu, morali bi pobiti svoje bližnje, zato smo radije izbjeglice. Svaki dan vidimo na putu svoje mrtve prijatelje s prerezanim vratovima, bez glave. Zato krećemo na put".

Grupa izbjeglica koja se u prenatrpanom čamcu utapala na putu iz Turske na Lezbos kaže da su tada vidjeli smrt, ali da ih nije bilo ni približno strah kako ih je inače strah u njihovoj zemlji.

Demokratija na Bliskom istoku i u Africi dala je konkretne rezultate. Islamska država preuzela je sve poluge vlasti i bezvlašća. Hrišćanstvo u tom dijelu svijeta ne postoji, uništeno je do temelja isto kao i drevna Palmira. Ljudska prava su misaona imenica. A sloboda govora? A prava djeteta? Ko o tome uopšte govori? Kao što ne govori o pravima djece u koloni izbavljenja.

Ima jedna pjesma Petera Handkea baš o tome iz filma "Nebo nad Berlinom" koja kaže:

"Kad je dete bilo dete/ postavljalo je ova pitanja: Zašto sam ja baš ja a ne ti? /Zašto sam ovde a ne tamo? /Kad je počelo vreme/i gde se prostor završava? /Da nije možda život pod Suncem/samo jedan san? /Nije li ono što vidim, čujem i osećam/samo odraz nekog Sveta pre ovog?/Postoji li zapravo zlo, i ljudi/koji su stvarno zli?/…Kad je dete bilo dete, /u tuđem se krevetu jednom probudilo, /i potom nikad prestalo. /Mnogo ljudi mu se tada činilo dobrim, /a sada samo par, ako je sreće".

Važno je, jako važno da sretnu bar jednog dobrog. Važno je za sve nas.

Kod kuće je najgore

Opštepoznato je da je najgori onaj prvi dan poslije godišnjeg. Svakako, manje je poznato, da je najgora prva kolumna poslije godišnjeg. Čovjeku nekako teško da se navikne, na promjenu klime, ambijenta. Kao s neba pao.

O čemu onda uopšte da pišeš kada je tako dragocjen još barem koji trenutak izvan stvarnosti, na nebu? Naravno, ukoliko imaš sreće da te na povratku u stvarnost iz blaženstva ne osvijesti smrad u vlastitom prebivalištu jednak smradu tri crkotine. I ne poželi ti dobrodošlicu uz uzvik: Kod kuće je najgore!

Niste u pravu. Nije ovo aluzija, ni skrivena poruka. Taj smrad dočekaće vas sasvim izvjesno ukoliko odlučite prije nego krenete na put da poslušate stariju i iskusniju komšinicu i isključite osigurače da bi bili sigurni da se ništa neće zapaliti dok vas nema. I da pri tome zaboravite da u kući posjedujete frižider i zamrzivač.

Moj alter ego prvi put u životu zakukao je što nije tajkun, jer da jeste, kaže, pozvao bi dva-tri nabildana frajera da sve to iznesu na otpad i kupio potpuno nov namještaj. Ali kasno Marko na Kosovo. Ne može čovjek u ovim godinama da se upiše u školu za tajkune. Postoji starosna granica, jer praksa je višegodišnja.

Ali da se vratim na početak. Posljednje čega se sjećam prije napuštanja stvarnosti (pored već pomenutih osigurača) je lav Sesil. To je onaj prekrasni lav iz Zimbabvea kojeg je ubio neki osioni američki zubar. Kako je moguće da postoji čovjek koji je mogao da puca u takvog ljepotana? Kakav je to poriv da gledaš kako ubijaš? U čemu je zadovoljstvo? Baš to muči me svih ovih sedmica. I ne popušta. Čovjek je definitivno zvijer veća od svake zvijeri i samo ga kontrolišu stroge zakonske stege.

Tito i ja

I kod nas ima godina ne možeš da se upišeš u džet-set ako nisi lovac. To nam je ostalo od Broza, jer Broz je bio lovac. Kao i svi oko njega. Posebno čelnici policije. Znam policajca koji je u Bugojnu obezbjeđivao Brozov lov na medvjede, a znam i one što su mu ih natjerivali. Tačnije dovukli ispred nišana da se Stari ne ljuti. I jedni i drugi kleli su se da Tito ipak nikada nije ubio mečku.

Kada smo već kod Broza i ovaj, kao i svaki godišnji godinama unazad, počeo mi je sa njim. A evo kako?

"E dok je Tito bio živ svi smo išli na more. I kao studenti jednom sedmično ručali u hotelu 'Evropa' u Sarajevu. Živjela sam ja i u komunizmu i u ovom sada kapitalizmu i znam šta je šta. Mogao si onda spavati na klupi u parku da ti se ništa ružno ne dogodi".

Moja radoznala kćerka iz godine u godinu na samom startu odmora citira svoju omiljenu tetu koja je čuvala, pazila i vaspitala više nego majka.

"Da li je stvarno bilo tako kada je Tito bio živ?" redovno je pitanje poslije uvodnog citata Meri Popins.

I odgovor uvijek isti: "Tačno je, mogao si da spavaš na klupi u parku da ti se ništa ne desi, ali ako bi rekao 'Uaaa Tito', onda ti se desi Kula, Zabela, Tunjice, minimum šest mjeseci". "Pa šta ima da vičeš Uaaa?", uslijedio bi mudar i pragmatičan zaključak diskusije.

A kako je stvarno bilo tada? Tih sedamdesetih i osamdesetih svi smo ljetovali na potezu od Neuma do Makarske i ni milimetra dalje. Tu je bila većina odmarališta sarajevskih firmi, pa bi ljeta značila okupaciju Gradca, Promajne, Baške Vode, Baškog polja, Brela, Tučepa, Drvenika i naravno Makarske.

Tada se na put kretalo u zoru, prije vrućine, jer u autu nije bilo klime. Majka bi danima obavljala pripreme, pekla šnicle, pravila pitu, kuvala jaja. I nikada se taj golemi obrok nije jeo u autu, nego negdje tamo kada pređeš Ivan sedlo i spustiš se do Konjica. Majka bi vadila bijelu krpu i na haubi pored puta postavila ručak. Druga pauza bila je obavezno negdje poslije Mostara.

U Hrvatsku smo išli bez pasoša, jer tada smo bili jedna država. U to vrijeme Evropa je imala mnogo granica. Onda su evropske zemlje porušile granice i sada putuju bez pasoša i bez gužvi na granicama. Zato smo granice napravili mi. I šest pasoša, minimum.

Tada su se i na moru i kod nas trošile iste pare, dinar. I nije trebala konverzija za ljetovanje. U to vrijeme svaka država u Evropi imala je svoju valutu. Onda su se evropske zemlje dogovorile o jednoj valuti, evru. Zato mi sada imamo šest, minimum.

Do mora bismo se dokotrljali po najvećem zvjezdanu. I džaba što smo mi klinci od trenutka kada bismo ga ugledali jedva čekali da uskočimo u vodu. Prvo ručak u restoranu odmarališta na koji smo uspjeli da stignemo, potom raspakivanje. I duvanje crveno-plavog višegodišnjeg dušeka, koji se, ako ga probušiš, krpio.

Nije bilo krema za sunčanje, jer tada je i Sunce bilo bezopasno. Mazali smo se maslinovim uljem, domaćim, jer od njega se najbolje pocrni.

Nije bilo mobilnih, a slabo i bilo kakvih drugih telefonskih veza, pa smo se rodbini, komšijama i prijateljima redovno javljali razglednicama: "Pozdrav sa Makarske rivijere". Da se zna da smo ih se sjetili.

Svako od klinaca na moru imao je neke povlastice. Naša je bila neograničen broj sladoleda. Što se mene tiče, posve nebitna, jer ionako nikada nisam mogla da pojedem više od jednog dnevno.

Kada smo malo odrasli, Tito je umro, ali Jugoslavija je poživjela još koju godinu posije njega. Oprostili smo se od staraca i pobjegli što dalje od Makarske rivijere, na kojoj su iz naše nove perspektive ljetovali samo papci. U bježaniji što dalje od papaka dogurali smo do najudaljenijeg otoka na Jadranu - Lastova. Kakav je to samo raj! Tamo na kraju svijeta i novine su stizale sa dan zakašnjenja.

Posebna draž Lastova bila je u tome što je zbog vojnih baza strancima bio zabranjen pristup ostrvu. Vojsku iz tih baza, na za nas zabranjenom dijelu ostrva, nismo viđali, ali smo svi znali obojicu policajaca koja su "čuvala" cijelo Lastovo.

I dalje nam nije trebao pasoš, nije bilo konvertovanja valuta, nije bilo mobilnih telefona, samo jedan u kabini pošte u selu. Nije bilo bankovnih kartica, a starci su nam novac, kada ga ponestane, dobacivali poštom na post restant. Nije bilo ni vode, samo jedan izvor u samom u selu, a ni tuševa. Kome uopšte trebaju tuševi na moru? Nije bilo ničega, a bilo je svega.

Mogu o tim lastovskim ljetima i knjigu da napišem, razumjeće to svi Lastovljani. A oduvijek je važila ona: Ko na Lastovu ostane duže od tri dana vraćaće se na njega vječno. I vraćali smo se godinama. Šta je bilo poslije? Pa, kapitalizam.

Neki novi klinci

A u kapitalizmu na more ne moraš da krećeš ranom zorom, nego kad hoćeš. U autu ima klima i možeš da putuješ kako ti volja. Ne moraš da pohuješ šnicle i kuvaš jaja. Lijepo na svakoj benzinskoj pumpi staneš, kupiš sendvič ili naručiš kakvo brzo jelo. Kada stigneš ne moraš da brineš da ne zaboraviš da napišeš razglednicu nekom važnom. Bližnjima redovno pošalješ SMS poruku i poneku fotku na vajber (konačno je definisano da je ispravno vajber).

Danas ljetuje ko gdje hoće, jer više nema odmarališta, a i bez pasoša ne možeš nigdje. Ni bez konverzije valuta. Pa kada je sve to tako Grčka nije daleko. Tamo je i dalje i čisto i toplo more. I dalje su restorani puni. I ima svega. I ništa nije skupo. Tamo se i dalje ne naplaćuju ležaljke i suncobrani nego jednostavno naručiš piće i zauzmeš mjesto u bašti kafane kod mora. Tamo te niko ne smara, ali je veoma ljubazan i spreman da pomogne ako mu se direktno obratiš. Tamo ti naplate i autoput kojeg nema, ali nema veze izgradiće ga. Tamo su sniženja od 70 % stvarno sniženja od 70 % a ne ko fol.

A kriza? Tamo nema krize. Primaju "viza" kartice. Ima goriva. O dugovima i uslovima kreditora svi više pričaju I svi više znaju od samih Grka. Istina, jesu malo nervozniji nego prethodnih godina, što se posebno primjećuje u vožnji, ali ništa posebno. Definitivno i dalje smo mnogo nervozniji od njih.

Onaj ko je čak i daleko od novinarstva preživio sve naše ratove zna da pisanje ugledne štampe, domaće i strane, nema veze sa stvarnim događanjima na terenu. Koliko puta sam samo slušala estradne beogradske lafo ratne reportere, koji nisu dupe mrdnuli od Pala, kako ih je za dlaku promašio snajper na autobuskoj stanici Pale, udaljenoj od prve linije fronta barem 20 kilometara.

To iskustvo dovoljno je da čovjek zanemari medije i bez dileme krene put Grčke u kojoj, čini se, nikada nije bilo više naših turista nego ove godine.

Još jedan dokaz da smo mi nebeski narod. Jer što veća besparica i što veća kriza nas je na svim svjetskim morima sve više. I ne samo to. Što veća kriza i što veća besparica na putevima kod nas je sve više automobila u pokretu. Špica ne postoji. Gužve su svuda i u koje god vrijeme da kreneš. Jedino za šta nemamo para je da platimo malu trasu autoputa. Pa nismo mi Grci!

Ali nismo se samo mi promijenili. I svijet se promijenio. Na povratku kući, u Đevđeliji stampedo migranata. To su ljudi koji bježe od rata, siromaštva i svakojakog zla iz nama nekada prijateljskih "nesvrstanih zemalja". Oni koji su tako lijepo dočekivali našeg Tita i plesali ratne plesove sa njim. I vodili ga u lov.

Poneki od onih nesrećnika koji nisu uspjeli da se ukrcaju u voz krenuli su pješke prema Srbiji uz dolinu Vardara. Makedonci bijesni. Kažu za sve je kriva Amerika.

"Slabo ko ide pješke. Uglavnom idu vozom ili Makedoniju prođu taksijem", kaže prodavac na benzinskoj pumpi. Taksi od Đevđelije do graničnog prelaza sa Srbijom, Tabanovce, košta 100 evra. Ako su u taksiju četiri čovjeka, svaki po 25 evra. Realno, nije skupo.

Kažu da je prećutni dogovor migranata i vlasti u Skoplju što prije stići u Srbiju. Zato dozvolu za boravak u Makedoniji migranti imaju samo na 72 časa do kada moraju da napuste zemlju. Jedan cilj imaju, a to je preko Srbije i Mađarske stići u zemlje EU. Ko im je trasirao baš tu maršrutu i zašto se ne zadržavaju u Grčkoj, koja je takođe EU, Bog će ga znati.

Migranti nisu još stigli do Vranja, ali mi jesmo. Tamo je nekada bila kafana "Kubura" u kojoj smo redovno jeli južnjačka jela u povratku. Legenda kaže da je u njoj ili sličnoj plesala Koštana. Ali vraga! Nema kafane. Kažu da je odletjela u vazduh u nekom mafijaškom obračunu. Pa ti nemoj pohovati šnicle?

A kada je Tito bio živ toga nije bilo. Mogao si da spavaš na klupi u parku da te niko ne dirne. I nisi morao ni vrata od stana da zaključavaš. Svako naselje čuvao je barem jedan policajac koga su svi stanari znali. I nije dilao drogu. Disidenti su bježali iz zemlje i super im je bilo u izgnanstvu ukoliko nisu patili od nostalgije. Drugi su ostajali u zemlji, jer su bili disidenti po zadatku.

Što bi rekao Mujo u odgovoru na Hasino duboko filozofsko pitanje: "Šta je bilo prije: koka ili jaje?". "Bolan, prije je bilo svega!".