PRINCIP JE PRINCIP

- Mi, Francuzi, kada je Austrija anektirala Bosnu i Hercegovinu, nismo imali ni pravo ni sredstva da joj se suprotstavimo, niti da joj uputimo i najmanji prigovor, zato što smo bili angažovani u Maroku i zato što smo, opraštajući grijehe drugih, tražili da nam budu oprošteni naši sopstveni grijesi.

Govorio je to svojim sunarodnicima u julu 1914. godine veliki francuski socijalista Žan Žores, pozivajući ih da se ujedine protiv rata.

Prvi njemački rat

Žan Žores ubijen je u atentatu 31. jula 1914. godine, a tri dana prije toga Austrougarska je telegramom objavila rat Srbiji. Evropa je utonula u krv.

Njemačka je Francuskoj tek prije tri godine, 2010, isplatila posljednju ratu reparacije iz Prvog svjetskog rata. Danas vlada Francuske predvodi grupu evropskih zemalja koje pripremaju obilježavanje 100 godina Sarajevskog atentata, zbog kojeg je počeo Prvi svjetski rat. Centralna manifestacija biće u Sarajevu tokom juna sljedeće godine.

Jasno je da samo oni koji opravdavaju ratnu akciju Austrougarske protiv Srbije poistovjećuju Sarajevski atentat 28. juna sa početkom rata 28. jula 1914. godine.

Oni kažu da su pucnji Gavrila Principa u Franca Ferdinanda bili razlog za Prvi svjetski rat. Ali ne objašnjavaju zašto i kako razlog za izbijanje rata nije bilo ubistvo austrijske carice Elizabete, žene Franje Josifa, 1898. godine. Lijepu caricu ubio je italijanski anarhista Luiđije Lukeni, ali Beč nije dao ultimatum Italiji. Naučnici ipak navode da te 1898. godine karte za rat nisu bile složene, za razliku od 1914. kada je evropska kriza dostigla vrhunac i kada se tražio povod za obračun velikih sila. Zato Lukeni nije preteča Bin Ladena. Zato se o njemu danas ne govori. Zato je za ovaj atentat čuo malo ko.

Jasno je da hici Gavrila Principa, zanesenjaka jugoslovenskom idejom, anarhiste i buntovnika nisu bili razlog za početak Velikog ili kako ga krsti Alen Tejlor Prvog njemačkog rata. Ali jesu dobar povod za potezanje okidača.

Jedan od posljednjih austrougarskih ministara spoljnih poslova Černi jasno i javno je priznao: Morali smo da umremo (Austrougarska monarhija op.a.). Mogli smo da biramo način na koji ćemo umrijeti i izabrali smo najužasniji.

Konzervativna monarhija u raspadanju je po svaku cijenu željela da vrati slavu velesile, a suočavala se sa ozbiljnim problemima. Jedan od problema bila je i mlada demokratija na istočnim granicama carstva. Ona demokratija koja je imala snagu da u Ustavu 1903. napiše: Štampa u Srbiji je slobodna!

Oni koji se bave naukom kažu da u istoriji ljudskog roda ne postoji period koji je istraživan kao taj jedan mjesec, od 28. juna, dana ubistva Franca Ferdinanda do 28. jula, dana kada je Austrija Srbiji objavila rat.

Cijeli timovi njemačkih istoričara, izdašno plaćeni od države, radili su godinama na tome da naučno umanje odgovornost Austrije i Njemačke za veliku klanicu kroz koju je prošla Evropa u četiri godine Velikog rata. Skoro 30 godina radili su na "pranju" obraza njemačke nacije.

Ali uzalud. Njemački naučnik Fric Fišer oborio je sav taj dobro plaćen i projektovan zadatak kada je 1961. godine knjigom "Posezanje za svjetskom moći" dokazao da je Njemačka htjela Prvi svjetski rat, da ga je izazvala i slijedila svoje osvajačke ciljeve.

Evropski istoričari godinama unazad pišu knjige u kojima je nova, osnovna teza: odgovornost za Prvi svjetski rat nose Srbija i Rusija.

Marko opet zakasnio

A šta za to vrijeme radimo mi?

Ovdje se knjige ne pišu. Ovdje se knjige ne prevode. Ili se prevode, ali pogrešne. Ovdje eksperti i naučnici teze iznose u lokalnim medijima za unutrašnju upotrebu. Ovdje se sve radi kasno i post festum. I to još otkad "kasno Marko na Kosovo dođe".

Da sramota bude u veća, za godinama aktivnu tezu u evropskim naučnim krugovima o odgovornosti za Veliki rat, javnost na ovim prostorima saznala je tek nedavno, kada je list "Di velt" objavio tekst da početak rata nisu inicirale Njemačka i Austrougarska, već da Rusija i Srbija snose najveću odgovornost, a da su Njemačka, Francuska, Britanija i Italija nepromišljeno ušle u rat, nasjedajući na provokacije Moskve i Beograda. U tom tekstu atentator Gavrilo Princip opisan je kao "mjesečar i prapredak današnje 'Al-Kaide' - Bin Laden tadašnje epohe."

Veoma slično napisao je prije desetak dana i ugledni američki "Vol strit žurnal", koji je takođe Principa uporedio sa Bin Ladenom.

Ozbiljni narodi ozbiljno pristupaju velikim pitanjima. Ozbiljnim narodima i državama se ne može desiti da velike procese i događaje prepuste slučaju. Njihovi naučnici godinama unaprijed ispisuju stranice i stranice radova koji nanovo tretiraju važne događaje, ličnosti, uzroke, posljedice... u interesu države koja ih za to i školuje i plaća.

Mali narodi i nejake države improvizuju. Inate se, dosjećaju i prepiru. U lokalnim okvirima i u lokalnim medijima zamajavaju i sebe i narod.

Zato se umjesto već napisanih naučnih djela, čiji su izdavači morali biti kredibilni inostrani partneri, u lokalnim medijima danas vodi žestoka polemika "za i protiv Principa".

Polemika je ovdje tradicija. I to nije loše, polemika je tekovina demokratije. Ali nije ovdje polemika - polemika, to je podjela od kafane do slave preko medija do pjesama. To je podjela do izgibelji.... Jedni su uvijek za, a drugi protiv. Jedni su za Lazareviće drugi za Obiliće, jedni za Karađorđa drugi za Miloša, jedni za Karađorđeviće drugi za Obrenoviće, jedni za Titu drugi za kralja, jedni za Zvezdu drugi za Partizan, jedni za Cecu drugi za Brenu, jedni za otvorene, drugi za zatvorene crkvene dveri, jedni za Principa drugi protiv Principa.........

Vuk Drašković sada poručuje da su narod Srbije skupo koštali Principovi hici u Sarajevu, a Vladimir Kecmanović ga pita "koliko je onda Srbiju koštala sablja Miloša Obilića"...... (Ne mogu da odolim, a da ga ne upitam, koliko je narod Srbije koštao Vukov "Nož"?)

Predsjednik Odbora SANU za obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata (čiji program je još tajna) akademik Dragoljub Živojinović sa stranica novina poručuje: Mlada Bosna nije "Al-Kaida". A Aleksandar Vučić da će napraviti spomenik Principu u Beogradu.

Biljana Srbljanović priprema predstavu u malom bečkom pozorištu Šaušpilhaus, u kojoj će Princip biti atentator vođen Apisovom rukom, a Milena Marković piše komad za Jugoslovensko dramsko, ističući da Princip nije terorista, nego tiranoubica.

Srđan Koljević piše scenario za film o suđenju atentatorima, za koji još, kako se čini, niko nema para. Ako stigne da ga snimi do juna 2014. godine, pitanje je na kojem međunarodnom festivalu će se pojaviti. I šta će da promijeni?

Akademici u RS pripremaju okrugle stolove i referate koje će plasirati u publikacijama ANURS.

Prave se komisije i komiteti za saradnju RS i Srbije u obilježavanju 100. godišnjice početka Velikog rata.

Ogledalce, ogledalce...

Ništa nepredvidivo i ništa što će uspjeti svijetu da kaže, pokaže i dokaže da namjerno zaboravlja fakte i da istoriju falsifikuje u skladu sa aktuelnim odnosnom snaga velikih sila.

A fakti kažu da je 28. jula 1918. godine srpska zastava podignuta iznad Bijele kuće i u svim zgradama javnih institucija u Vašingtonu. Predsjednik SAD Vudro Vilson izdao je sljedeće saopštenje američkom narodu:

U nedjelju, 28. jula, navršava se četvrta godišnjica od dana kada je odvažni srpski narod, prije nego da se izloži lukavom i nedostojnom progonu pripremljenog neprijatelja, objavom rata Austrougarske bio pozvan da brani svoju zemlju i svoja ognjišta od neprijatelja riješenog da ga uništi. Plemeniti je taj narod odgovorio. Tako čvrsto i hrabro oduprli su se vojnim snagama zemlje deset puta veće po broju stanovništva i vojnoj moći....... Iako je njihova zemlja bila opustošena i njihovi domovi razoreni, duh srpskog naroda nije bio slomljen. Mada nadjačani nadmoćnijim silama, njihova ljubav prema slobodi ostala je neumanjena. Brutalna sila nije uticala na njihovu snažnu odluku da žrtvuju sve za slobodu i nezavisnost.

Šta se to dogodilo od tada do danas? Šta se to promijenilo?

Mnogo. Ako ne sve.

Više nam djeca ne idu na studije u Beč i Peštu da bi nam se vratila, nego da bi glavom bez obzira pobjegla.

Više nemamo saveznika i prijatelja, ne zato što su nas ostavili, nego zato što smo sami sebi dovoljni.

Slave nemamo, potrošili smo je. Sa zemljom se kockamo, a obraz nam je odavno pod nogama. Zatvorenima u kafani "Luda kuća" ostalo nam je jedino da se svađamo sami sa sobom o tome šta i kako je trebalo da činimo u prošlosti. Da ne bismo došli do sadašnjosti.

A kakvi smo, ne bi bilo čudno da 2014. priznamo da je Princip zaista bio preteča Bin Ladena, da se zbog toga duboko pokajemo i zatražimo oproštaj od cijelog svijeta.