Nije život crna hronika

"Da nedelje ne bi dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika, u pomoć evo TV sile i Nedeljnog zabavnika".

Rođeni šezdeset, sedamdeset i neke započinjali su nedjeljna jutra ovom rečenicom iz "Nedeljnog zabavnika", edukativnog, zabavnog i maštovitog dječijeg programa TV Sarajevo, koji je režirao "naš" Britanac Timoti Džon Bajford.

Hvala g. Bajford

Timoti Džon Bajford napravio je najbolje TV serije za djecu na prostorima bivše Jugoslavije - "Neven", "Poletarac", "Babino unuče", "Metla bez drške", "Tragom ptice Dodo", "Notna svaštara"...

Na TV Beograd stigao je sa Bi-Bi-Sija i sa nama ostao do kraja biološkog života. Ovih dana nas je napustio, hiljade, sada već ljudi iz generacija koje su odrasle uz "Pitam se, pitam se...", "Uh ta nemojte kasti"..., napisalo je posljednji pozdrav: Hvala za srećno djetinjstvo, gospodine!

Timoti Bajford ostavio je prije nekoliko godina svojevrsnu oporuku sa uputstvom kako treba da se ponašamo kada "bude odapeo", bez čitulja i lažnog patetisanja posebno nama svojstvenog.

"Samo moje telo će biti mrtvo, a ja ću živeti u svima koji su me poznavali, i neka oni slave moj život i neka uživaju i sećaju se delića mene koji su našli svoj put do njih".

Nije samo smrt junaka našeg odrastanja ono što me opredijelilo da se bavim ulogom medija i njihovom odgovornošću za stanje nacije. Sa mnogim prijateljima izvan svijeta novinarstva razgovarala sam ovih dana uglavnom o tome. Među njima bio je i jedan vladika. Otvaranje teme inicirala su dva zlata koje je hor "Jedinstvo" osvojio na Međunarodnom takmičenju u Veneciji. Za koliko medija će ta vijest, biti vijest dana? Pitam se, pitam se...

Ne mogu sa stoodstotnom tačnošću da se sjetim kakve su vijesti bile u vrijeme "Nevena" i "Poletarca", jer djeci su vijesti dosadne, a često i zabranjene. Ali ako me sjećanje služi, kada bismo ih čuli u prolazu nakon crtaća u 19.15, nismo doživljavali traume, jer da jesmo, traume bi ostale urezane u nama.

Sigurna sam da vijesti tada nisu započinjale crnom hronikom, da nisu vrvjele nesrećama i nesrećnim sudbinama, nego da su uglavnom bile pregled političkih, privrednih i kulturnih događaja dana. In memorijam se čitao na kraju dnevnika za preminulog prvoborca, visokog člana Partije ili uglednog javnog radnika.

Onda su došli ratovi, a ratovi su i uvijek i samo crna hronika. Vijesti o smrti, a koje bi drugo, zauzimale su 90 odsto informativnih emisija. Vijesti o kriminalu u tim ratnim godinama nije bilo. Nije bilo ni dječijih emisija. Rat je smrt, nesreća i stradanje pa su i vijesti u tom vremenu - vijesti o smrti, nesreći, stradanju...

Oni koji su preživjeli dočekali su mir u nadi da će im on vratiti sve ono što je nestalo sa ratom... Ali ni u miru Timoti Džon Bajford nije dobio priliku da snimi barem samo još jednu sjajnu emisiju za postratne klince. Dina Vranešević i Ljubivoje Ršumović pokušali su da novoj generaciji prenesu poruke "Sestre slatke" iz "Fazona i fora". Teško, bez novca, snimljeno je nekoliko sjajnih nastavka "F&F". I kraj. Sve je na tom stalo.

Crnohroničarsko novinarstvo postalo je trend. Buđenja nam godinama počinju vijestima iz crne hronike. Jutarnje programe uz prvo "dobro jutro" prate vijesti o tome ko je poginuo u noći, ko je koga i gdje ubio, ko se samoubio, ko je opljačkan, gdje je i ko silovan… Dan nam se završava posljednjim udarcem u mozak koji zadaju rijaliti programi za pravljenje debila: "Farma" ili "Veliki brat".

Bi-Bi-Si timovi konsultanata koji su odmah poslije ratova na ovim prostorima radili edukacije, posebno u javnim medijima, u želji da novinarstvo odvoje od dominantne politike, a politiku izbace iz fokusa pažnje nacije crnu hroniku nametnuli su kao najpoželjniji trend.

I tako je ostalo do danas kada novine nerijetko dnevno donose od tri do četiri dominantna crna naslova tipa: "Četvoro mrtvih u sudaru", "Muž ubio ženu", "Punac pucao u zeta", "Zamjenik direktora pronevjerio milione", "Profesorica silovala učenicu", "Maloljetnik ubio babu"...

Poslije prvog, ide drugi krug u kojem dominira estrada i naslovi tipa: "Brena krala struju", "Cecin sin pretukao mladića", "Stanija za noć zaradila 1.000 dolara"...

Kuda to vodi?

Zato ovo nije slovo o cenzuri ili autocenzuri, o tome šta je istina, a šta propaganda, nego o suštinskoj ulozi medija čiji cilj i smisao nije samo informisanje, nego i edukacija javnosti. Godinama mediji predano i temeljito rade na edukovanju huligana, ubica, starleta, sponzoruša, pedofila, kriminalca…

Zastrašivanje javnosti od devedesetih do danas upravo zbog toga u najvećoj mjeri ide na dušu novinara i medija čija moralna odgovornost je onolika koliko su velike i ozbiljne posljedice po društvo koje mediji proizvode.

Jer isto onoliko koliko je nemoralno i neprofesionalno skrivati istinu da ne bi došlo do "uznemiravanja javnosti", isto toliko je nemoralno proizvoditi strah, stavljajući fokus javnosti na vijesti koje "ubijaju".

Posljedice medijskog zastrašivanja dovele su ne samo do porasta nasilja i broja samoubistava, nego i do povećanja straha ljudi koji su neprestano pod uticajem medija izloženi stresu da ovdje ne mogu preživjeti, da ne mogu uspjeti, da po završetku školovanja za njih neće biti posla, da će ih neko nedužne napasti, opljačkati, ubiti, da su svi kriminalci i da je sve kriminal, da neće biti novca, da neće biti struje, da neće biti lijekova...

Bez obzira na to da li su razlozi stvaranja takve medijske slike zarada, afirmacija, politička borba ili neznanje novinara i urednika, cijena je previsoka, jer se odražava u broju duhovno pa i fizički stradalih ljudi.

To i jeste najveći moralni grijeh današnjeg novinarstva, lišenog svake etike, ali i zakona profesije.

U svim stručnim knjigama piše da novinar kada počinje da piše tekst ili pravi TV prilog mora sam sebi da postavi dva pitanja: Šta želim da kažem? Kuda to vodi?

Ako prvo pitanje poneko i postavi, drugo, jasno je po sadržaju medija, ne postavlja gotovo niko. Jer da je drugačije svaki novinar i urednik morao bi da se upita ima li društvenog opravdanja za objavljivanje takvih vijesti i posebno kako će one uticati na stanje javnosti?

Većina će se u odbrani takvog pristupa, koji se teško može nazvati profesionalnim, pozvati na podatke da je rubrika "crna hronika" najčitanija po analitici pregleda tekstova na internetu. Ali niko neće znati da da odgovor na pitanje da li bi to bilo tako da je ponuda medija drugačija?

Lice sa naslovnice

Jedan primjer govori u prilog teze da ponuda diktira potražnju.

Tekst koji su čitaoci lani najviše puta pročitali na portalu "Glasa Srpske" u nekoliko mjeseci praćenja i koji je za nekoliko puta "prešišao" tekstove crne hronike bio je onaj o banjalučkom gimnazijalcu Dejanu Gvozdercu koji je primljen na prestižni Jejl.

To je samo jedan od primjera koji signalizuje da su ljudi željni lijepih priča i dobrih vijesti.

Naravno, ne radi se tu o uljepšavanju stvarnosti i stvaranju ružičaste slike, ali se radi o stvaranju realistične slike društva u medijima. A u tom društvu žive i talentovani, vrijedni ljudi, oni koji postižu rezultate i koji zaslužuju barem isto onoliko medijskog prostora koliko ga dobijaju ubice, huligani, kriminalci, starlete…

Poslije godina i godina takvog medijskog tretmana, društvo u kojem živimo očekivano bilježi pad morala, destrukciju, povećanje nasilja. Huligani i starlete su uzor klincima koji žele da postanu slavne medijske zvijezde po uzoru na Staniju ili kriminalca Kristijana Golubovića. To je onaj istetovirani što je nakon nekoliko intervjua objavljenih na naslovnicama novina dobio priliku da postane TV zvijezda, voditelj jedne emisije?!?!?!

Ako su mediji ti koju šalju "dnevnu dozu motivacije", onda poslije godina i godina ovakve motivacije, vijest da su huligani porušili simbol jednog grada, "krivi sat" na Trgu Krajine u Banjaluci sve je, samo ne neočekivana.

"Krivi sat" nalazi se u strogom centru grada i pokazuje vrijeme kada je Banjaluku 1969. godine zadesio razorni zemljotres. Sat čije kazaljke stoje zakovane na satnici kada se dogodio zemljotres, generacijama Banjalučana služio je kao orijentir. Kod "krivog" su rođena i njegovana mnoga prijateljstva i ljubavi... "Krivi" je nijemi čuvar velikih i malih tajni i svjedok odrastanja jednog grada.

Jedan divan mladić, glumac, napisao je tog jutra na svom "Fejsbuk" profilu: "Gospoda srušila krivi sat. I onda hoćete da nam u ovakvom društvu bude bolje... Ne može".

I u pravu je. Da bi jednom društvu bilo bolje, svako bi morao da da svoj doprinos. I naravno da preuzme odgovornost, ako ne za društvo, onda za sebe i za svoj život.

Pod uslovom da nije tačno da je novinarstvo zauvijek umrlo, ostaje nada da će moral, ali i pravila struke početi da važe i za novinare, barem isto onoliko koliko važe i za sve ostale profesije koje mediji revnosno tretiraju.

Taj preobražaj počeće onoga trenutka kada mladi, vrijedni, talentovani, obrazovani… ljudi barem povremeno budu vijest dana. Kada nam se nasmiju sa naslovnice i pokažu i nama, a posebno klincima, da postoje razlozi zbog kojih vrijedi živjeti i za koje se treba boriti.

Od nečeg ipak treba krenuti, a najprije će biti da je to repriziranje emisija Timotija Džona Bajforda. Jer sasvim je jasno, ubice u ovom ratu i kriminalci u ovom miru nisu odrasli uz "Neven", "Poletarac", "Babino unuče"...