Dole kapa, Ledi!

- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički preživljena nesreća, napisao je Ivo Andrić u romanu "Na Drini ćuprija", opisujući veliki "povodanj" koji plavi Višegradsku kasabu svakih 20 do 30 godina.

Tačno je, nesreće povezuju ljude neraskidivim nitima. Ali nesreće rađaju i heroje. Tako je bilo i onda, i prije toga, a tako je i danas.

Piloti, ronioci, policajci, vatrogasci, medicinari... bezbroj je velikih bezimenih heroja rođeno ovih dana, u katastrofalnom "povodnju" koji je pogodio stotine hiljada ljudi.

Ali ovo neće biti priča o njima, iako svi oni zaslužuju i najveću i najljepšu priču. Ovo neće biti ni priča o našim divnim klincima koji su pokazali najljepše lice humanosti i solidarnosti danonoćno noseći i pakujući pakete pomoći ugroženima, prijavljujući se u radne vodove za čišćenje gradova stradalih u poplavama....

Pred takvom prirodnom katastrofom svaki čovjek se osjeti mali i nemoćan i teško je početi borbu protiv prirode ili Boga, kako god da se to zove.

Na tom velikom ispitu, vlasti BiH su propale u ambis. Pet dana nikoga od njih nije bilo ni na terenu, ni u eteru. Pet dana katastrofe trebalo je da prođe da se oglase prvi put, i to samo neki od njih. Zlatka Lagumdžije, redovnog tviteraša, pet dana nije bio ni na "Tviteru". Nestao je sa lica zemlje i Valentin Incko. Nestali su i poslanici, posebno oni iz bh. parlamenta. I glavne bukadžije iz opozicije kao da je odnijela vodena bujica.

Nesreća je kao sito. Ona brzo prosije kukolj i razdvoji ga od žita. Ali i ta priča neka ostane za druga vremena. Kada sve prođe i kada se spasi što se spasiti može.

Ovo je mala priča o jednoj ženi, premijerki RS Željki Cvijanović. Premijerki koja je u najtežim trenucima, možda i od rata težim, pokazala kako se vodi narod i kako se o njemu brine.

Od prvog trenutka, od četvrtka kada je još sve bilo haotično i neshvatljivo, ona je čvrsto preuzela kormilo u svoje ruke. Ministri Bogdanić, Jovičić, Mutabdžija zanoćili su tu strašnu, tešku noć u Doboju, tamo gdje je svakom odgovornom čovjeku i bilo mjesto. U takvim trenucima stradanja, prisustvo ljudi koji vrše odgovorne funkcije daje ljudima snagu da prežive, jer šalje jasnu poruku da nisu sami i da se društvo brine za njih. Da će ih neko spasiti.

Od tog dana do danas svi potezi koje je Željka Cvijanović povukla, svi resursi na čije čelo je stala, sva emocija koju je kao čovjek pokazala, sva čvrstina stava i iskaza sa kojom je nastupala dali su nadu ljudima da ima ko da ih vodi i u trenucima kada sve izgleda besmisleno i izgubljeno.

- Ovo i jeste najveća katastrofa koja nas je zadesila posle rata. Bili smo suočeni s mnogim izazovima, pratile su nas razne nedaće, ali ostali smo na nogama. Preživjeli smo i gore stvari, preživjećemo i ove katastrofalne poplave, jedna je od poruka koju je kao apaurin slala obilazeći najugroženije krajeve RS.

Čvrstina da, u interesu stradalog naroda, presiječe haos u Doboju, hitno formiranje Štaba za vanredne situacije, koordiniran rad na terenu, stalno prisustvo na ugroženim područjima, brze instrukcije ljudima kako da se ponašaju, sve, baš sve, bilo je na visini zadatka.

Ove poplave odnijele su sa sobom mnoge muškarčine. Političare od formata. Ove poplave odnijele su sa sobom i sve neljude. Ali i pokazale kome je do glasova, a kome do naroda. Premijerka RS pokazala je na djelu da vlast nije samo privilegija i nedodirljivost, već i velika i teška obaveza kojoj samo moralan i radan čovjek može da odgovori na pravi način.

Dole kapa, Ledi!