Ne kradi državu

                                                           

Jedan mali rešo i limeni lončić, dvoje pohabanih i mnogo puta opravljanih cipela, drvena stolica, mala od raznih dijelova napravljena lampa, konac za šivanje iz 80 i neke, stara singerica.... sve to zaostavština je patrijarha Pavla izložena u Akademiji nauka i umjetnosti RS.

Kažu da je dugo na Kosovu, gdje je bio episkop, išao pješke ili autobusom, a onda je dobio varburga. Nekoliko godina kasnije Srbi u Americi kupili su mu forda. Ali ni da čuje: Veliki je za mene taj varburg, govorio je. Njemu je svako auto bilo varburg.

Vozio se po Beogradu gradskim prevozom, a klinici su mu klicali "Pajo care!"

Patrijarh Pavle bio je istinski monah, skroman i doslijedan moralnim načelnima hrišćanstva. On hrišćanstvo nije propovjedao, on je tako živio. Možda je zbog toga jedini srpski patrijarh koji je za života predložen za sveca.

Mjera rodoljublja

Ne kradi, kaže osma božija zapovjest.

Ne svjedoči lažno, kaže deveta.

Ne poželi ništa što je tuđe, kaže deseta.

Izvodeći iz deset Božijih zapovijesti opšta moralna načela, hrišćanstvo definiše glavne čovjekove vrline, ali i smrtne grijehe. Između ostalih smrtni grijesi su: srebroljublje, lakomost i zavist.

Više od 2000. godina teolozi, filozofi, sociolozi, književnici.... svjetovni i crkveni učitelji i proroci bavili su se razradom tih univerzalnih moralnih načela, pokušavajući da što jasnije definišu kako su i zašto moral i etika osnovni preuslov svakog napretka, ali i održanja svake ljudske zajednice, ali i svakog pojedinca.

Poruku osme Božje zapovijesti u veoma oštar stav koji je odaslao vođama naroda vladika Nikolaj Velimirović objavio je u svom čuvenom tekstu "Ne kradi državu". Gledajući kako srpski političari uoči Drugog svjetskog rata "krčme" narodna i državna dobra za svoju ličnu korist progovorio je ljutito i silno:

Ne kradi državu, jer je skupo plaćena. Braća tvoja izginula su u ratovima braneći državu. Oni su položili svoje živote za državu - kako se ti usuđuješ krasti i potkradati tu preskupu tekovinu? Ova je država i njihova koliko i tvoja, i više je njihova, jer su je platili više od tebe; više su uložili u nju nego ti. Ja kažem: država je svojina i onih koji leže u grobovima koliko i onih koji igraju po salonima i još više. Ko dakle krade državu, maroder je isto kao i onaj ko pljačka mrtve. Jer i jedna i drugi udaraju na svojinu mrtvih.

Tvoji đedovi i prađedovi i čukunđedovi borili su se za državu, mučili za nju, uzdisali, plakali, znojili se, krvavili se, umirali. Bezumniče! Koga kradeš? Kradeš svoju najbližu svojtu, koja te iz grobova proklinje. .. Kad kradeš svoju državu, kradeš otadžbinu svoju, zemlju otaca svojih, kradeš braću svoju..... Zamisli da svi pođu za tvojim primerom; da svi počnu krsti državu svoju - šta bi bilo? Zemlja vitezova i mučenika pretvorila bi se u jamu pacova! A Bog pravedni koji gleda po zemlji i traži ljude pacovima će oduzeti zemlju i dati je ljudima, strancima.....

Ne kradi uopšte; no naročito ne kradi državu svoju: ni državni novac, ni državnu zemlju, ni državnu šumu, ni državni materijal, ni ma kakvu državnu imovinu. Jer ako kradeš navlačiš prokletstvo na sebe, na dom svoj, tu nema blagoslova, a gde nema blagoslova, tu je prokletstvo......

Krađa od države daleko je veći prestup nego krađa od pojedinih ljudi. I još: ko ukrade od pojedinca, ukrade od imućnog, od onoga koji ima. Ko pak ukrade od države, taj krade od sviju koji plaćaju porez države, to jest ne samo od imućnih nego i od siromaha, jer porez državi plaćaju i siromasi, sluge i sluškinje, argati i nadničnari, pralje i poslužitelji, pečalbari po tuđim zemljama......

.....Prestani krasti da ne padneš pod kletvu tvoraca države i da ne navučeš kletvu naslednika države, na decu svoju. Prestani krasti, prestani krasti, prestani krasti, i vrati državi šta si ukrao od države....

Budi državi od koristi. Ne samo ne kradi državu, nego budi joj od koristi. Podaj, daj, pomozi joj. Ako si do sada potkradao svoju državu, vrati bar dvostruko, vrati odmah; vrati da niko ne zna. Znaće Onaj koji sve zna, a narod će osetiti, i svi građani i promeniće neprijateljski stav prema tebi. I deca tvoja biće zdrava i napredna....

Ako primaš kakvu platu od države, smatraj da više primaš nego što zaslužuješ i budi blagodaran državi.

Ako pozajmljuješ ili prodaješ nešto državi, ne precenjuj i ne ucenjuj. Nego traži manju dobit od države nego što bi tražio od pojedinca.

Ako liferuješ državi, liferuj po pogodbi tačno i časno, i podaj nešto više i bolje - a nikada manje i gore - nego što je pogodba.

Ako kupuješ za državu materijal u inostranstvu, ne primaju lični procenat koji ti nude strani fabrikanti i trgovci. Jer ono što tobož tebi na dar daju, stavljaju na račun tvoje države. I tako tebe čine lopovom tvoje države. ....

Učini za državu uvek više nego što te država plaća. Samo tim viškom meri se rodoljublje.

... Ona je država najsigurnija - bez obzira na njenu veličinu - gde vlada najveće poštenje. Ti činiš svoju državu nesigurnom svojim nepoštenjem.  Znaj, da ako propadne tvoja država i ti ćeš propasti u njoj..... Ne precenjuj što daješ državi; ne potcenjuj što primaš od države.

... Zbog množine poštenih Bog daje državu jednom narodu, a zbog množine nepoštenih oduzima. Ako ti kradeš svoju državu, pa država propadne, niko neće biti kriv nego ti.

Lazare, majstore

Ovo su samo neki dijelovi te male knjižice čija jeka odzvanja i opominje do danas.

Istina, mnogo sličnih poruka, tekstova, propovjedi, romana, pjesama napisano je i odaslano kroz istoriju, a u uspijeh i snaga svake države mjerio se njenom snagom da stvori sistem sposoban da ta moralna načela  realizuje.

Upravo zbog toga i tekst vladike Nikolaja "Ne kradi državu", isto koliko i  Disova pjesma "Naši dani" zvuče svevremeno. Realnost svakodnevnice dala im je tu bezvremenost, jasno dokazujući da su moralna načela i principi nešto čemu teži čovječanstvo više od 2000 godina teško ostvariva, isto onoliko koliko i idealna država.

Postoje države čije su institucije spremnije i one čije su institucije manje ili nikako spremne da univerzalna moralna načela provedu u stvarnosti kroz primjenu zakona. I što su u tome uspješniji država je jača i stabilnija, a svaki pojedinac u njoj slobodniji.

Poznat je primjer srpskog ministra finansija Lazara Pačua koji je završio visoke švajcarske škole i vratio se u Srbiji nekako istih godina kada i Kralj Petar prvi Karađorđević. Zvali su ga državni Kir Janja, punio je državnu kasu, ali dinara nikom nije dao. Rezao je budžet kraljevskog dvora gdje je stigao, a kralju je  pomogao da podigne zajam i spremi miraz za udaju kćeri na dvor Romanovih. 

- Novac kvari ljude, ako nisu ministri finansija. A i kraljevi su ljudi, to je barem demokratija utvrdila, govorio je.

Sa Lazarom Pačuom u Vladi sjedio je i njegov kolega ministar Ljubomir Stojanovic, istoričar. U Kabinetu je imao dva stola. Jedan privatni, a drugi službeni. Za službenim je pisao državne akte, trošio državnu tintu i lampu. Za privatnim je pisao svoja dijela, trošio svoju tintu i plaćao struju za svoju lampu.

Teško bi, kažu istoričari, Srbija preživjela Prvi svjetski rat da je za to nije spremio Lazar Paču.

- Srpski kralj Petar morao je da napusti Srbiju, koja će se, po vremenu njegove vladavine, možda nazvati - Srbijom kralja Petra, ili po vremenu demokratije - Srbijom Nikole Pašića, ali se jedino neće nazvati - Srbijom Lazara Pačua, kako je to najviše bila, zapisao je Milovan Vitezović.

 Nestvarno i utopistički iz današnje perspektive zvuči ta istinita priča o najvećem ministru finansija i finansijskom magu kojeg je Srbija imala  u svojoj istoriji.

A Lazar Paču je samo radio  svoj posao na korist države, i držao se strogo i moralnih i zakonskih načela. 

Jer Lazar Paču je znao i to da bez funkcionalnog sistema koji će raditi po zakonima istima za sve nema države u njenoj suštini, jer sve drugo je forma, sve drugo je samo manifestacija državnosti, kula od karata. Znao je da su država zakoni, odluke, rješenja koje strogo provode državni organi i poštuju ih sve dok ne budu stavljeni van snage. I od kojih nema izuzetih, kao što to nisu bili ni kralj Petar, a ni vojvoda Mišić....

Ima jedna biblijska priča koja govori o tome da ne može opstati država u kojoj je moral dvojak, u kojoj ni zakon, ni pravila, ni laž, ni istina, nisu za sve isti. 

Sudeći narodu Izrailjeva, jeruslemske starješine kažnjavale su lažne svjedoke smrtnom kaznom. Istovremeno su sami na sud protiv Isusa Hrista izveli upravo lažne svjedoke.  I dok su među sobom govorili da Isus radi u korist Rimljana, Rimljaninu Pontiju Pilatu govorili su  da je Isus protiv Rimljana. Tim dvostrukim političkim moralom jerusalemske starješine su navodno pokušavale da spasu svoj narod. Ali desilo su suprotno. Uništili su i narod i državu.

Odatle i vladika Nikolaj ide dalje i kroz lekciju o nemoralu upozorava: "pravda drži zemlju i gradove". 

Zato je i vapaj patrijarha Pavla "Budimo ljudi" zavjet koji opominje. Kao i na izložbi "Svedočim, samo...." ispisana poruka:

"Da mogu stići, vaskrsli Bog mi je svedok, pred crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete i modne raskoši, stajao bi i lično prosio za stradalu braću našu, sestre i decu. Svako od nas trebalo bi, na jedan aktivan način, da posrami one bahate lakomosti koji žive na tolikim javnim mestima, a ne samo da se zgražamo i očajavamo što je mračna, opaka bestidnost zavladala svuda oko nas".   

Klinci bi rekli "Pajo majstore!"