Je suis Milutin

Kafana, nije to ono mjesto gdje se opijaš, mada nije zabranjeno napiti se. To je ono drugo mjesto pored vlastitog doma koje je tvoje, gdje pripadaš i gdje te u svako doba čekaju.  Kafana to je ono mjesto u koje kad god da dodjes imaš s kim da sjedneš za sto. Tamo te znaju i konobari i gosti i gazda. Možeš  da budeš i satima sam, a da sam ne budeš. U kafani se nikada ne osjećaš neprijatno. U kafani možeš da jedeš i piješ i kada nemaš para. Platićeš kad budeš imao. Kafana je važno mjesto u svačijem odrastanju, stasavanju, formiranju.

Ono malo duše

O ljudima najviše govore kafane u koje su odlazili. "Reci mi u koju kafanu si izlazio, a ja ću ti reći kakav si čovjek".

Nekada se po kafanama svijet dijelio na raju i papke. To je uvijek bilo mnogo važnije pitanje od onoga ko se gdje igrom slučaja rodio. U Sarajevu je vazda bilo da si mogao da se rodiš i odrasteš u Vase Miskina, a da budeš papak. Mogao si doći na studije, recimo iz Goražda, a da momentalno postaneš raja. Geografija je bila relativan pojam, ali kafana  nije. Kafana je bila legitimacija. I više od toga.

Papci nikada nisu zakoračili u "Zvono", a u "Mod" posve rijetko, uglavnom greškom. Davno je to bilo, u prošlom životu. 

I u Banjaluci, kakvu znam, bila je jedna kafana. Bila je smještena u Domu kulture i zvali su je Kafana kod Milutina, po gazdi Milutinu.

Kafana ili ima dušu ili nije kafana. A to se osjeti odmah, s vrata. Nikoga u kafani ne moraš ponaosob da poznaješ. Pozitivna energija i ono što se zove "duša" te ili privuče čim otvoriš vrata ili oladi i odbije. 

U kafani Kod Milutina jelo se kao kod bake, gotovo isto onako dobro kako se jelo u nešto dalje lociranoj narodnoj kuhinji "Kod Stoje". Punjene paprike i pravi pravcati pire krompir! Sarmice. Kačamak. Ama svašta. A novinari, kao svi nomadi, oni u svakom gradu odmah namirišu najbolju hranu  i to iskustvo brzinom svjetlosti prenose jedni drugima. 

- Tri kafane su u posljednjih 30 godina obilježile život Banjaluke. To je "Snek" u kome su se okupljali i doktori nauka i radnici i činovnici i novinari i penzioneri i razglabali svakojake teme. Uz "Snek" bio je "Mostar" u kom su se okupljali boemi, glumci i slučajni prolaznici. Ali kafana koja je imala sve ono što kafana mora da ima još od 80 tih godina bila je kafana u Domu kulture, Banskom dvoru ili jednostavno Kafana kod Milutina, objašnjava direktni svjedok života banjalučkih kafana.

A gosti?! Novinari, profesori, pjesnici, pisci, slikari, aforističari, naučnici, političari..... i svi oni koji su gostovali kao glumci ili muzičari u velikoj koncertnoj dvorani Banskog dvora, književnici poslije promocija u Maloj vijećnici, slikari koji su izlagali u dvije galerije, polaznici koji su učili da slikaju u dva ateljea na drugom spratu, političari poslije konvencija i osnivačkih skupština malih i velikih partija početkom 90 tih.,  članovi Vlade koja je jedno vrijeme bila smješena u Banskom dvoru, poslanici, predsjednici .... neponovljivi Jovan Spremo u "belom odelu" i genijalni Đuro Damjanović ispod šešira.   

U toj kafani radjala se, priča mi taj svjedok, demokratija 80 tih, pisale vijesti, reportaže, razmijenjivale informacije, pisale književne i pozorišne kritike, pljuštali aforizmi, crtali kroki portreti, nastajale pjesme.

Gazda Milutin i konobari podjednako su bili dobri analitičari o svim pitanjima koja su se zametala medju tih 20-tak stolova.

- Jedni su dolazili ujutro, drugi u podne, treći uveče. Kako kafani i priliči i ova je bila opozicija svima i svemu, i politici, i nauci, i kulturi, i samoj sebi. Tu je umiralo sve što je bilo konzervativno i trajalo sve što je bilo slobodoumno, novo i lijepo. Jelo se na teku kao u svakoj kafani, pozajmljivao se novac, a plaćalo se kad imaš. Ostajalo se dok možeš i hoćeš. Ginulo se do posljednje čaše, nastavlja.

Mnogih od onih koji su obilježili dušu grada odavno nema. Oni drugi rasuli su se i žive od sjećanja. Mladi ne znaju ništa o tome, a teško da će i ikada i saznati šta je kafana.

- Sa Milutinovom kafanom umrla je i demokratija i kritika i satira. Danas neki novi "važni" ljudi „ginu“ na braniku mercedesa, što bi rekao prof. Božo Marić, proročanski jednom u Kafani, priča svjedok sa sjetom.

Kafana kod Milutina zavorena je prije nekoliko godina. Zanimljivo je da niko nije pisnuo i da se niko nije pobunio, iako je ova odluka uprave Banskog dvora bila smrtonosni udarac u dušu grada, gotovo isti kakav bi bio kada bi "neko" odlučio da zatvori, recimo, "Kolarac" u Beogradu. Tužno je kako je jedan čovjek uspio da sjebe i kafanu i cijeli jedan grad. Još je tužnije kako je Kafana "pala ćutke".

Nikoga u gradu od tog dana ne možeš da nađeš na okupu.... .. Spremo i Đuro su na onom svijetu. I Čučak. I Guzijan. I Božo ....  Njihova sreća, jer bolje je da ne znaju da Kafane više nema. To saznanje za njih bi bilo ravno vijesti o nestanku Banjaluke sa mape svijeta. Logično. Jer grad gradom čini kafana. A kafanu čine ljudi koji se okupljaju u njoj. I kafana čini ljude. I tako se eto taj krug zatvara. 

Kafana je duša svakog grada. To nisu ni restorani, ni kafići, ni slastičarne, ni sva druga džet seterska fensi mjesta i Silikonske doline užasa. Kafana je nešto drugo. Po kafanama se gradovi razlikuju od neseobina.

Kazuj krčmo...

Sjećam se sličnog ili istog šoka kada je sredinom 80-tih prošlog vijeka u Sarajevu zatvoreno "staro" Zvono, onaj mali prostor u kom je bila kafe galerija odmah iza džet seterske "Estrade". Tuga je to bila golema, a "zvonari" su obezglavljeno tumarali po gradu. A onda je otvoreno novo "Zvono". Za stare "zvonare" tesko je bilo navici se na novu, podrumsku lokaciju, ali dosli su neki novi klinci. I nastavili  tradiciju "zvonara" do danas.  "Zvono" živi kako je oduvijek i živjelo, životom  umjetnosti, druženja i dobre muzike.

"Zvono" je bila kafe galerija istoimene likovne grupe. U dvadesetak kvadrata površine redovno su održavane književne večeri i otvarane izložbe. Kako nije bilo dovoljno mjesta pored malog šanka enterijer su činile klupe uz same zidove prekrivene ponjavama. I poneki tabure. To je bilo sve. Slušao se džez, sve dok Teo negdje sa puta po Irskoj nije donio kasetu irske narodne muzike. Barem 20 godina kasnije ta muzika postaće hit i na ovim prostorima.

I u Bijeljini je bila jedna Kafana. Zvala se Grad.  U njoj su odrastali neki novi klinci, koji su sada studentarija rasuta širom planete.

Veoma važna lekcija u odrastanju djece je da nauče da razlikuju kafanu od ugostiteljskog objekta. Ako tu lekciju savladaju od malena, znaće  da izaberu i put kojim treba da idu. Izabrati kafanu jednako je važno kao izabrati društvo ili školu.  

Nedavno sam pročitala da je priča o kafanama priča o nama samima, o evoluciji ljudske zajednice i njenim promjenama, istoriji koja svjedočio o promjeni samoga društva od  patrijarhalnog do ubrzanog, modernog.  

Dragoljub Đorđević, najbolji kafanolog u Srbiji u knjizi "Kazuj krčmo Džerimo" napravio je spisak 99 veličanstvenih i 399 jedinstvenih naziva kafana u Srbiji.

Među veličanstvenim imenima su: "Avionče", "Brodolom", "Veseli basamaci", "Gladna vrana", "EKG", "Žal za mladost", "Ladovina", "Ljuta guja", "Poslednja šansa", "Uđi bato"... ...U jedinstvena je svrstao "Arhiv", "Beli miš", "Bunker", "Gnezdo", "Zlatan prag", "Kraj sveta", "Poslednji groš", "Pravda", "Razvod braka", "Šljam"...

Ali ne mora kafana da ima ime, da bi bila kafana. Kao što ga nije imala ni Kafana kod Milutina. Posebno ime nije imala ni Pozorišna kafana u Sarajevu, posve običan veliki bircuz smješten preko puta Narodnog pozorišta. Skroman enterijer, drvene stolice, kockasti stoljnjaci i divna velika bašta. I jedan sto RESERVE za JOKS-ovce (skraćenica od: J... Nas Onaj Ko nas Sastavi), neformalno kafansko udruženje aktivnih i penzionisanih radnika teatra.

Prvi kafići u Sarajevu otvoreni su 70-tih godina prošlog vijeka. Kako kaže legenda bili su to "Lisac", vlasništvo Damira Lisca, i "Davor", vlasništvo pjevača "Indeksa" Davorina Popovića Pimpeka.

Lisac, kultno mjesto sarajevskih šmekera, nalazio se u Titovoj ulici. Prostor jedva tridesetak kvadrata veličine imao je veliki izlog kroz koji su  "galebovi" šmekali lijepe djevojke opjevane u istorijskoj pjesmi: "Šetala je od Parkuše do Bosne/i to svaki dan barem deset puta/ mnogi su je gledali ispod oka/ i htjeli da bude njihova bar pet minuta... "

Šminkeraj koji se skupljao uveče blokirajući ulicu ispred "Lisca", krajem 80-tih počeo je da se pomjera prema Mejtašu od "S.O.S." preko "Bugatija" do "Piramide".  Raspoznavali su se po "La kosta" uniformama.

Stalni "Lisci" nastavili su i dalje da iza izloga u Titovoj piju prvu jutarnju kafu. Njihova uniforma bile su vijetnamke, levisice i kaubojke.

Kafe "Davor" bio je smješten u podrumskim prostorijama na Marijin dvoru i u vrijeme naše mladosti već je gubio sjaj. Oni stariji pričali su kako je bio pravi modni hit i mjesto na kom su skupljao muzički i sportski džet set cijele ex Juge.

Moja generacija svoj kafanski i socijalni život počinjala je negdje od "Dedana" i "Roka" na Baščaršiji, kafića u kojima se slušala ubjedljivo najbolja muzika na Balkanu i šire.

Sve kafane i diskoteke u gradu do Olimpijade 1984. godine radile su do 22.00, najdalje 23.000 časova. Pa i "Dedan" i "Rok". Jedina kafana koja je radila samo noću i to dok god ima gostiju, bila je "Stari sat" kod policijske stanice u Logavinoj. Ali u "Stari sat" išla su starija raja i stranci i policajci.

Kultna diskoteka "Kaktus" bila je smještena u prostoru ispod Doma mladih na Skenderiji. Samo papci nisu bili "kaktusovci". Diskoteka je imala veliki predulaz, a u samom prostoru u kom se puštala najbolja muzika na svijetu ljudi su stajali uredno poredani jedan iza drugoga. In je bilo tek cupkati nogom i mlatiti glavom u ritmu muzike. To je bio "katusovski ples" uz koji su stasavale generacije male raje.

Poslije Olimpijade Sarajevo je doživjelo težak kulturološki udarac. "Kaktus" je zatvoren, a diskoteka "BB" u hotelu "Beograd" otvorena. Većina "kaktusovaca" našla je svoj prostor u podrumu "BB" diskoteke, a jedan broj se zauvijek izgubio. Iz ere rokenrola prelazilo se u eru šminkeraja.

U to vrijeme popularne su bile i kafane na fakultetima, "Steleks" - kafana ETF-a, "Kuk" na Medicini, "Zub" na Stomatologiji, "Rebus" na FPN, kafana na Akademiji likovnih umjetnosti. Poslije je došla "Crvena galerija", "Sloga", "Teatar"..... Modni trendovi su se mijenjali, kao i kafane. Sve je postajalo avangardnije, ušminkanije, ubrzanije. "Smislovi" i "umjetnici" su se okupljali u Kabareu u Kamernom teatru.  

Brojni gradovi imaju kultne kafane čija istorija je duga koliko i istorija države, kontinenta, civilizacije. Kafe "Pedroki" jedan je od najstarijih u Evropi otvoren je početkom 19. vijeka u Padovi. I do danas ništa u njemu se nije promjenilo, isti enterijer, i ista kafa "pedroki" brendirana i nadaleko poznata. Kafa "Pedroki" mješavina je kafe, mentola, čokolade i šlaga i potpunu istu kafu pili su stalni gosti padovske kafane lord Bajron, Balzak, Stendal.....

Slična i do danas živa priča je restoran "La Bonne Franquette" na Monmartru u kojem su dane provodili Pikaso, Sezan, Tuluz Lotrek, Renoar, Mone, Zola, Van Gog....

Mnogo takvih kafana ima i Beograd. Kafana koje imaju dušu i koje traju duže nego države na ovim prostorima. Ali ću izdvojiti jednu.  “Manjež” je kultna beogradska kafana otvorenoj 1936. godine. Posebna je po tome što od 1946. ima novine koje se zovu “Manjež njuz” i u čijem  stvaranju je učestvovala politička i intelektualna elita, stalni gosti, boemi,  novinari, pisci, pjesnici...

"Kafana je perionica duša, srce i jezik i uho jednog grada. Naseljeno mjesto ne može ni biti  grad, ako nema gradsku kafanu,  posve je precizna dijagnoza velikog eksperta za kafanu Zuke Džumhura.

U Kafani se piće ne pije na brzinu. Niti se na brzinu ruča. Tamo se živi, tamo se čovjek nadograđuje kao socijalno biće. Nije džaba tolike tekstove kafani posvetio Branislav Nušić, slikajući upravo kroz kafanu i život i dušu Beograda.

Dušu Sarajeva kroz svoje pjesme slikao je Kemal Monteno. Kažu da je Sarajevo o kom je pjevao umrlo 1992.  Da li su umrle kafane nemam pojma. Ali znam da nije slučajno Kemo na jednom od svojih posljednjih nastupa otjevao "Umoran sam od života, umoran sam od kafana". Pjevač duše bio je nepogrešiv.

Dok je kafane ima i života. Dok je kafane ima i ljudi. Dok je kafane ima i grada. Je suis Milutin.