Godine raspada

"Od istorijskog Avnoja, do izbjegličkog konvoja preko Sremske Rače..."

Međunarodna zajednica i prije početka rata u BiH i raspada države Jugoslavije, ali i u svim mirovnim planovima poslije toga, pokazala je da smatra da rješenje za samostalnu Bosnu nije u njenoj unitarizaciji, nego u decentralizaciji. 

Kako tada, tako do danas, bitka što diplomatska, što ratna oko koncepta uređenja "Jugoslavije u malom" odvija se bez prestanka pune 22 godine.

Od Kutiljera do danas

U pokušaju da se spriječi rat, u Lisabonu je 23. februara 1992. godine održana Konferencija o BiH na kojoj su dogovoreni principi njenog uređenja. U "Izjavi o načelima novog ustavnog uređenja BiH" ona je definisana kao država sastavljena od tri konstitutivne jedinice koje bi se zalagale za zaštitu ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Skupština je trebalo da se sastoji od dva doma - doma građana i doma konstitutivnih jedinica, a za donošenje odluka bila bi potrebna većina.

Konferencija je održana u organizaciji portugalskog ministra Žozea Kutiljera, a na dokument nazvan "Kutiljerov plan" potpise su stavili Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Mate Boban.

Po povratku kući Izetbegović je povukao potpis i otvorio vrata ratu. Neki tvrde da je to uradio na nagovor jastrebova iz SDA, a drugi na nagovor posljednjeg američkog ambasadora u državi zvanoj Jugoslavija Vorena Cimermana.

Sam Kutiljero mnogo godina kasnije na suđenju Radovanu Karadžiću kazao je da su Izetbegovića i njegove saradnike "dobromisleći autsajderi sa strane hrabrili da odbace mirovni sporazum iz 1992. i bore se za unitarnu bosansku državu".

- Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tokom pregovora uvidio sam da je Izetbegović lažov i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio da učini - iznio je Kutiljero svoje utiske iz tog vremena.

Rekao je i to da bi prihvatanjem principa o budućnosti BiH, koji su potpisani 1992. godine u Lisabonu, "bosansko pitanje" moglo biti riješeno ranije i što je još važnije bez rata i velikih ljudskih stradanja.

Povlačenje potpisa Alije Izetbegovića pratio je referendum o otcjepljenju BiH od države Jugoslavije, koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i na kojem su za nezavisnu državu glasali Bošnjaci i Hrvati, dok su Srbi bojkotovali to izjašnjavanje.

BiH je proglasila nezavisnost odmah nakon prvih rezultata referenduma, 1. marta, a zemlje članice EU priznale su je kao državu 6. aprila 1992. godine. Te noći u Sarajevu je počeo krvavi građanski rat.

"Istinska je tragedija što mir nije postignut putem Izjave o principima. Kada se uporedi mapa koja je bila dodatak Izjavi i mapa koja je dio Dejtonskog sporazuma iz novembra 1995. godine, vidi se da je, poslije tri i po godine ratovanja, rezultat skoro isti. Mnogi životi su mogli biti sačuvani".

Ova Kutiljerova izjava dokaz je da ni rat nije mogao da donese ispunjenje nerealnog sna bošnjačke politike u BiH, a to je centralizacija i unitarizacija. Svi kasniji mirovni planovi, pa i onaj Dejtonski, kojim je okončan rat, BiH su vidjeli kao decentralizovanu državu.

Rezolucija

Iako je Mirovni ugovor iz Dejtona i Ustav definisao BiH kao državu dva entiteta i tri konstitutivna naroda, od tog dana bošnjački političari, mediji i NVO ne odustaju od tvrdoglave nakane da zemlja može da živi samo kao unitarna i centralistička država.

Upravo sa ciljem unutrašnje prekompozicije BiH delegiran je i problem Sejdić-Finci, koji se, umjesto da ispuni zakulisni cilj ukidanje RS, kreatorima vratio kao bumerang, otvarajući novi problem: rješavanje hrvatskog pitanja u BiH.

Hrvati u BiH to pitanje uveli su na velika vrata osnaženi ulaskom Hrvatske u EU. Hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu uspjeli su odmah po ulasku u evropske institucije da izdejstvuju Rezoluciju o BiH, zbog koje političko Sarajevo noćima ne može da spava.

U Rezoluciji, o kojoj se ne priča i ne piše u Sarajevu, jasno se navodi da su "i separatizam i centralizam podjednako kočničari evropske perspektive BiH" te da "unitarne snage koče put BiH prema EU".

Po oprobanoj taktici "ćuti kao da se nije desilo", bošnjački političari bježe od onoga što moraju da učine: od izjašnjavanja o tome da li su za Rezoluciju EU ili protiv nje. Ako su "za" onda se odriču unitarizacije, ako su "protiv", onda se odriču EU.

EU je ovom rezolucijom ušla u suštinu rješavanja problema i konačno raskrinkala providnu igru bošnjačke politike, koja je godinama igrajući na kartu lažnog neutralnog građanskog koncepta, radila na projektu unitarizacije i hegemonije zemlje.

Svi oni koji su se suprotstavljali tom "svetom" konceptu osuđivani su kao rušitelji i mrzitelji države BiH, u čemu je Milorad Dodik apsolutni favorit.

U tom "demokratskom ozračju" na velika vrata u političku i društvenu praksu vraćen je "verbalni delikt" čija je posljednja žrtva počasni građanin Sarajeva Milan Bandić.

Zagrebački gradonačelnik ni mjesec nije nosio titulu koja mu je oduzeta samo nekoliko dana nakon što se usudio da se javno nada da će BiH uskoro biti sastavljena od tri entiteta.

"Kvaka 22"

Da je "svako zlo za neko dobro" još jednom sam se uvjerila na ličnom primjeru. Poslije kolumne "Treći entitet" meni nisu imali šta da oduzmu, jer u Sarajevu mi ništa nije ni ostalo poslije 6. aprila 1992. godine. Osim vraćenog stanarskog prava mojim roditeljima, u stanu bez ijedne uspomene, bez ijedne fotografije, spaljeni su svi dokazi prethodnog života. Pa i sve ćirilične knjige odnesene su kao "dokaz četničke ideologije" stanara.

Nevolje sa knjigama u Sarajevu traju do danas. Prof. dr Mile Lasić nedavno je napisao jednu u kojoj iskazuje demokratski stav o neophodnoj federalizaciji BiH, što je bilo dovoljno da mu bude zabranjena njena promocija.

U zemlji, u gradu u kojem se oduzimaju titule zbog verbalnog prestupa i protjeruju knjige zbog neslaganja sa njihovim sadržajem ili pismom na kom su napisane, iluzorno je govoriti o demokratiji, koja bi trebalo da znači uvažavanje mišljenja drugog i drugačijeg.

Jedna od najvećih zabluda koju živimo upravo jeste da je sa komunizmom srušena komunistička svijest.

- Staljinizam je stariji od Staljina - ponovio bi moj analičarski alter ego.

U nedjelju, 6. aprila, navršiće se 22 godine kako bošnjačka politička elita istrajavajući na konceptu unitarizacije i hegemonije protivno volji druga dva konstitutivna naroda snosi najveću odgovornost za stagnaciju BiH u svakom smislu.

Istovremeno razlike između etnički homogenih dijelova države progresivno se uvećavaju gotovo svakodnevno.

Evo jedan primjer. Prije 22 godine u Sarajevu su za Tursku znali samo šverceri zlatnog nakita. Danas se na ulicama Sarajeva slavi pobjeda stranke Redžepa Erdogana na izborima u toj zemlji.

To je onaj Erdogan što je na udaru kritika zbog velikih korupcionaških afera njegove vlade, onaj isti što je zabranio "Tviter", "Jutjub" i ograničio internet komunikacije u eri informatike i globalnih komunikacija, onaj protiv kojeg su njegovi sunarodnici mjesecima protestovali na Taksimu.

Zato je "Kvaka 22" jedini logički postulat BiH.

Pojam "Kvaka 22" preuzet je iz istoimene kultne knjige Džozefa Helera, po kojoj je snimljen film, a govori o američkim ratnim pilotima koji su, ako bi htjeli da se skinu sa borbenih letova, morali da budu proglašeni ludima. A da bi neko bio proglašen ludim, morao je prethodno da bude pregledan, a da bi bio pregledan morao je da traži pregled. "Kvaka 22" bila je u tome što bi luđak morao da zatraži pregled, što bi, ako bi zatražio, značilo da nije lud.

U "Kvaci 22" leži rješenje problema BiH. Ako zatražimo sistematski pregled značiće da nismo ludi iako 22 godine nosimo ludačke košulje.