Država za pobjeći

Svaki funkcioner, koji drži do sebe, ima svog tajkuna, svog novinara i svog kriminalca. Svaki kriminalac, koji drži do sebe, ima svog tajkuna, svog novinara, svog policajca i svog funkcionera.

Ova shema recept je za funkcionisanje organizovanog kriminala u svim društvima i svim vremenima.

Nije li don Vito Korleone imao nekoliko svojih senatora i po potrebi naručivao naslovne strane novina?

Nije li Milorad Ulemek, jedan od glavnih organizatora ubistava premijera Srbije Zorana Đinđića, bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića i članova SPO na Ibarskoj magistrali, imao svog ministra kojem se predao poslije 14 mjeseci skrivanja? Nije li imao svoje novine koje je lično uređivao, ali i nekoliko svojih novinara pride?

Slučaj Mikulić

Tamo gdje je informacija roba koja se prodaje, teško je razlučiti sukobljene interese i odbraniti pravo na istinu, a ne upasti u zamku manipulacije bilo kojeg klana i nesvjesno biti bilo čije sredstvo za ostvarenje cilja. Upravo to se dešava po ko zna koji put u ovoj SF državi, za koju su i prethodna dva primjera oličenje uređenog društva u kojem se znaju pravila.

Zbog svega toga i jeste više nego zanimljiva priča o saslušanjima federalnog ministra pravde Zorana Mikulića i medijska prestrojavanja u tom slučaju. Kao što je zanimljiva na prvi pogled nevezana, ali više nego dobro uvezana priča, o pretresu mostarskog zatvora.

U pozadini obje priče hiljade je sukobljenih interesa, što privatnih što partijskih, i hiljade zakulisnih igara u kojima se konci vuku duboko iz sjene. U toj igri pravda je samo sredstvo za obračun sa onima koji su na drugom, prije svega, političkom kursu. U toj igri sve je dozvoljeno, pa i kriminalci kakav jeste Anđelko Veljančić, Darko Elez ili Anes Kurbegović postaju samo sredstvo za ostvarenje višeg cilja.

Ali da krenemo redom.

Federalni ministar pravde Zoran Mikulić (SDP) saslušan je u SIPA, pa u Tužilaštvu po zahtjevu tužioca Tužilaštva BiH Dubravka Čampare zbog toga što nije prihvatio produženje ostanka osuđenika Anđelka Veljančića, kuma i vojnika kriminalnog klana Darka Eleza, u zatvoru poluotvorenog tipa u Sarajevu i vratio ga u dobro zakapijani KPZ Zenica. Veljančić je u međuvremenu postao zaštićeni svjedok Tužilaštva, tačnije tužioca Čampare, u predmetu Elez.

Mikulić je stigao u SIPA samo dan nakon što su po zahtjevu Čampare zbog istog slučaja privedeni i saslušani pomoćnik ministra Hidajet Traka, direktor KPZ-a Sarajevo Kenan Kapa i načelnik zatvorske policije Refket Kadrić.

Svi oni sumnjiče se za ometanje istrage u najvećoj poslijeratnoj akciji protiv organizovanog kriminala "Lutka" i zloupotrebu položaja. Kvalifikacija od koje će pobjeći svako ko ima dva grama mozga u glavi.

Mikulić u svoju odbranu iznosi argument da on kao ministar po zakonu ima pravo da izvrši premještaj zatvorenika iz jednog u drugi zatvor. Kaže i to da je Veljančića u KPZ Zenica vratio upravo zbog njegove bezbjednosti, za koju je zabrinut i tužilac Čampara.

- Od dolaska u zatvor u Sarajevu bezbjednost te osobe je stalno ugrožena i Uprava ustanove je zaključila da će "SIPA u zatvoru u Zenici, gdje je osiguran viši stepen bezbjednosti, s njim lakše obavljati operativne radnje". Jedino zenički zatvor ima kapacitete za visokorizične osobe. Ali Tužilaštvo je Ministarstvu pravosuđa podnijelo zahtjev za puštanje te osobe na uslovnu slobodu s objašnjenjem da njegov "boravak o zatvoru predstavlja ogroman problem strukturama zaduženim za održavanje reda, a posebno za bezbjednost osuđenika, kaže ministar Mikulić.

E sada nejasno je ostalo kako je moguće da je tužilac Čampara od Ministarstva pravde tražio puštanje na slobodu Anđelka Veljančića i kako je to on bezbjedniji na slobodi, nego u KPZ-u Zenica?

Nejasno je i to zašto je tužilac tražio da ministar prekrši zakon po kojem se pomilovanje može tražiti samo nakon što osuđenik odsluži barem polovinu kazne? Zakonska praksa čak kaže da je to moguće tek kada mu ostane godina do dvije.

Veljančić je 2009. godine osuđen na deset godina zatvora zbog pljačke 2,2 miliona evra iz Privredne banke Sarajevo. U zatvoru je, dakle, proveo četiri godine. Nakon što odsluži ovu čeka ga nova kazna.

Izvori upućeni u zbivanja iza kulisa tvrde, međutim, da je sve zapravo počelo pretresom zatvora u Mostaru i da se Mikulić osvetio Čampari premještanjem Veljančića.

I sam Mikulić u izjavi medijima potvrđuje da gdje ima dima ima i vatre i kaže: Svi su prošli četvrtak bili svjedoci pokušaja nasilnog upada naoružanih pripadnika Federalne uprave policije u zatvor u Mostaru bez naredbe za pretres koju je morao izdati sudija za prethodni postupak. Službenici FUP-a su tvrdili da imaju usmenu naredbu tužioca Čampare, što predstavlja eklatantan primjer sprovođenja privatne i nezakonite sile od pojedinaca iz Tužilaštva BiH i FUP-a, rekao je Mikulić.

Igra ispod prestola

Ovdje dolazimo do neraskidive veze politike, policije i pravosuđa. Ministar Mikulić (SDP) našao se na udaru tužioca Čampare i direktora FUP-a Dragana Lukača (bliskih SDA). Upravnik zatvora Mostar Romeo Zelenika (HDZ) takođe. Zašto?

Tužilac Čampara vodio je istragu o aferi "Reket SDP-a" protiv Zlatka Lagumdžije i vrha te stranke. Predmet je odlukom Tužilaštva BiH uoči izbora prebačen u nadležnost Kantonalnog suda Sarajevo gdje je "propao".

Lagumdžija je, kada je poslije izbora ušao u vlast, smijenio Čamparinog rođenog brata Aljošu, člana SDA, sa mjesta šefa Službe zajedničkih poslova Parlamenta BiH. Vezanost braće Čampara za SDA je logična ako se zna da je njihov pokojni otac Avdo Čampara bio dugogodišnji visoki funkcioner te stranke i predsjednik Pravnog savjeta SDA.

Ali da se vratimo temi. Od afere "Reket" preko smjene Aljoše Čampare rasplamsavao se rat SDP-a i Lagumdžije protiv tužioca Čampare (slučaj Veljančić), te tužioca Čampare i policajca Lukača (SDA) protiv SDP i Lagumdžije (slučaj Mikulić), pa Čampare i Lukača (SDA) protiv HDZ (slučaj Zelenika).

I tu nije kraj intriga, namještaljki, zloupotreba zakona, zloupotreba institucija, političkih osveta.

Odlično upućeni izvori u kretanja u političko-policijsko-pravosudnom sektoru kažu da se lavina zakotrljala još krajem avgusta i to ravno iz KPZ-a Mostar i da nema veze sa bijegom Dominika Ilijaševića Come iz tog zatvora. Uzgred rečeno, Como i nije pobjegao, on se samo nije vratio sa dopusta.

Dakle, negdje krajem avgusta Ministarstvu bezbjednosti BiH, SIPA i tužiocu Diani Kajmaković stigla je iz Mostara prijava za organizovani kriminal u kojoj je raskrinkana namjera nekih kriminalnih klanova uvezanih sa policijom o njenoj, te diskreditaciji još nekih tužilaca, ministara, upravnika mostarskog zatvora i drugih važnih osoba iz javnog života FBiH.

Šta tačno i ko tačno se pominje u toj prijavi nije bilo moguće saznati, ali jeste da je pod palicom prvog policajca FBiH Dragana Lukača trebalo da pored Diane Kajmaković bude diskreditovan i ministar bezbjednosti BiH Fahrudin Radončić.

Neki sarajevski mediji objavili su ekspresno saznanje da je ministar Mikulić, čim je dobio poziv za saslušanje u SIPA, odmah pozvao tužioce Olega Čavku i Dianu Kajmaković i sa njima razgovarao više od dva sata.

Ovo je logičan potez Mikulića ako je, a jeste, upravo prijava u kojoj se pominje i Diana Kajmaković napravila pravi političko-policijsko-tužilački brodolom u FBiH.

Kako god da bude na kraju, ovo je, nažalost, samo jedna tužna priča o zloupotrebi pravde i prava, o namještanju istraga, osvetama, o zemlji bezakonja, o zemlji u kojoj su lični i partijski interesi iznad interesa i pojedinca i države. O zemlji nemorala, privatnoj državi u kojoj je sve dozvoljeno.

 O zemlji u kojoj se zloupotrebljava i etika i pravo i moral zarad obračuna sa neistomišljenicima i ostvarenje političkih i naloga interesnih klanova. O zemlji u kojoj su i kriminalci i tužioci i policija i politika u neraskidivoj sprezi. O zemlji u kojoj se jasno po naslovima, TV izvještajima i izvorima novinara kao na dlanu vidi koji mediji rade u službi kog klana i za interese koje političke stranke. Naravno, neki lupetaju zbog neupućenosti.

O toj i takvoj zemlji u kojoj je po ocjeni visokih evropskih i svjetskih diplomata najvažniji problem i pitanje svih pitanja - ugrožena ljudska prava Derve Sejdića i Jakoba Fincija. U SF (Sejdić-Finci) državi ovaj žanr nije naučna fantastika. To je namjerno režirana tragikomedija od čije opsjene se ne vidi suština propadanja. Ili što rekao uvaženi prof. Besim Spahić:

Riječ je o "strategiji teatra", gdje je sve filmski urađeno, s dekorom, scenografijom, kastingom i definisanjem dobrih i zlih. Još pastičnije se da objasniti kroz lutkarsko pozorište, najprije selekcija i izbor, koja će se predstava uopšte igrati, potom razrada scenarija i dijaloga, marionete na koncima govore i rade ono što su im drugi napisali, odnosno rekli. Kasnije ih moćnici kažnjavaju za sve "slabo" što su uradili po njihovom nagovoru.