Golubovi iz Nojeve barke

Bio je Aranđelovdan 1995. godine, nekako uoči samog Dnevnika. Međunarodne brojeve mogli smo da biramo samo iz fono-servisa, u podrumu vile "Bel vi" na Palama u kojoj je od ljeta 1992. bilo sjedište agencije Srna.

Dejton

Bila sam urednik prve smjene u desku i davno mi je isteklo radno vrijeme. Neki nemir, šta li, tjerao me da se motam po redakciji do same večeri. Onda mi je neko, ne znam više ko, dao broj telefona baze Rajt Peterson u Dejtonu, objekta u kojem je bila delegacija RS: Nikola Koljević, Aleksa Buha, Momčilo Krajišnik, Radomir Lukić, Vladimir Lukić, Jovan Zametica i Zdravko Tolimir.

Kurta je sjedio u fono-servisu i kao obično spajao neke žice. Telefon je zazvonio i on je uključio snimanje. Nije znao ni gdje zvoni, ni koga zovem. Kurta, stari iskusni novinarski vuk, u pauzama haus majstor i speleolog. Javio se Jovan Zametica.

- Upravo se potpisuje Dejtonski sporazum. Mi smo ovdje u sobi, ne prisustvujemo potpisivanju - rekao je Jovan.

Onda je slušalicu ustupio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine Momčilu Krajišniku. Bila je to vijest koja se objavljuje jednom u životu. Te večeri za mene jedna od hiljada. Kasnije istorija.

Vijest je ukratko glasila: Potpisan je mir. Srbi moraju da napuste dijelove Sarajeva koje kontrolišu. Delegacija RS ne prisustvuje potpisivanju.

Emitovali smo veoma brzo taj razgovor koji su prenijeli svi svjetski mediji. Vijest sa kojom su počeli svi dnevnici te noći.

 - Nisu prihvatili naše zahtjeve. Upozorili smo predsjednika Miloševića da niko nema prava da potpiše takav ugovor, niti da odobri karte kojima više gubimo nego što dobijamo. Nismo potpisali sporazum i nećemo prihvatiti predložene mape. Sada dok razgovaramo traje ceremonija potpisivanja. Nema potrebe za panikom. Karte su tako loše. Naša osnovna primjedba je da nam nisu dali da ih vidimo tek deset minuta prije potpisivanja. Srpski dijelovi Sarajeva uglavnom su predati muslimanskom entitetu. Nismo to prihvatili. Niko nema pravo da pokloni teritorije koje su naši ljudi krvavo branili - ispričao je otprilike Krajišnik u prvoj izjavi datoj u času potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U ime Republike Srpske sporazum je potpisao Slobodan Milošević. Delegacija RS po povratku iz Dejtona, poslije dugih pregovora, paraf je stavila u Dobanovcima.

Jovan Kovačić, u bazi Rajt Peterson bio je šef Rojtersove ekipe koja je izvještavala iznutra, ispričao mi je nedavno kako je Karadžić odbijao da da ovlašćenje Miloševiću za Dejton i kako nije slušao ni patrijarha. Stranci su shvatili da je jedino efikasno da Dobrica Ćosić ubijedi Karadžića. Jovan je kod Dobrice odveo tadašnjeg ambasadora Velike Britanije Ivora Robertsa i ovaj je uspio da obavi posao. Milošević je dobio ovlašćenje. Ostalo je istorija, ali i legenda.

Jedna legenda kaže da je Milošević stalno pio viski i da je Krajišniku, kada se pobunio zbog odluke o Sarajevu, rekao: Alija je zaslužio Sarajevo. Vi ste pobjegli u šumu. On je cijeli rat proveo u gradu.

Druga legenda govori o tome kako je "arhitekta" Dejtona Ričard Holbruk natjerao Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića da 21 dan od početka pregovora za stolom prekrivenom zelenom čojom stave paraf na Mirovni ugovor.

Kovačić tvrdi da nije tačno da je Holbruk arhitekta Dejtona, već da je u položaj medijatora uskočio u nesrećnim okolnostima, poslije pogibije glavnog pregovarača Frejzera.

- Glavni arhitekta Dejtona je državni sekretar Voren Kristofer. Holbruk je zavrtao ruke kada je trebalo, a Kristofer je pomerao stvari sa mrtve tačke - kaže Kovačić.

Neprovjereno narodno predanje kasnije je govorilo da je Milošević pozvao Krajišnika i rekao mu da RS može dobiti dijelove Sarajeva koje kontroliše, ali da se FBiH mora dozvoliti izlaz iz grada, koji bi išao preko Stupske petlje i njegovog Zabrđa. Krajišnik je po toj legendi rekao: Sve ili ništa, a Sloba uzvratio: Onda ništa.

Svjedoci pregovora tvrde da je tačno da je u opticaju bilo da će Srbima pripasti dio Sarajeva, ali da je to palo u vodu i da su morali da nađu novo rješenje. Sve to trajalo je dva dana. Krajišnik više nije izlazio iz sobe.

Poslije parafa Milošević je rekao onu poznatu rečenicu: Izgubili smo Sarajevo, ali smo dobili Srebrenicu!

Stigao mir!

 

Te dejtonske noći tadašnji predsjednik RS Radovan Karadžić, koji nije bio dobrodošao u Dejtonu, slavio je na Palama svoju krsnu slavu. Biljana Plavšić bila je u Banjaluci.

- Ovdje se puca, slavlje je. Ljudi slave mir - javljala je telefonom.

U Sarajevu se plakalo. U redakciji Srne bio je muk. Svi su znali da se nikada neće vratiti kući. Bila je gotova zabluda u kojoj su preživjeli rat smješteni u kolektivnom centru u kojem je na dva sprata bila spavaonica, privremeni dom, a u prizemlju redakcija. Tamo na Palama, u Ćosinom potoku, gdje su zime trajale osam mjeseci i gdje je smrdljivi "ikar" bio specijalitet kojim su nas sistematski trovali.

Odmah poslije vijesti o Sporazumu u Dejtonu, jedan čovjek u sarajevskom naselju Vogošća spakovao je stvari na kamion i krenuo da traži novi dom. Ubili su ga "naši čuvari reda" na rampi.

Agonija je trajala danima poslije. Jedni su govorili da se treba iseljavati, drugi da treba ostati. Maksim Stanišić nije htio da čuje da napusti grad. Krajišnik se slomio u posljednjem času. Najbolnije je ipak bilo u jedinom gradskom kvartu u kojem su Srbi preživjeli rat - Grbavici.

Tamo gdje je snajper ubijao četiri godine, tamo gdje se živjelo na ivici pakla. Pop Žuća tamo je "pakovao" crkvu i zvono koje su postavila dva patrijarha, ruski i srpski.

- Ubiću te! Noćas su mi žena i djeca otišli ne znam kuda. Dobar si čovjek, ali ubiću tebe jer ne mogu da dođem do Velibora Ostojića - govorio je u gradskom kafiću vladinom činovniku pijani vojnik, noć uoči "reintegracije" Grbavice.

Kolone kamiona izlazile su dan i noć iz grada. Milošević je poslao gorivo i 8.000 lanaca da mogu uz Trebević, jer bio je snijeg, led. Počela je panika, histerija, haos. Ljudi su ležali pored puta, nisu imali prevoz, kamioni su vozili stolariju, balvane, sanitarije.... Kamioni su vozili iskopane mrtvace. Neki su i tada bili "praktični". Iz opštine Vogošća izbacili su kasu sa parama kroz prozor, jer nisu znali da je otvore.

U slikama iseljavanja koje nose datum 20. februar 1996. zapisala sam, a Srna bez cenzure emitovala:

Slika druga: Od jutros pada snijeg. Na putu od Pala do Sarajeva kolone vozila. Iz grada izlaze natovareni kamioni, "fiće", "škode". Nigdje "mercedesa" i BMW-a. Iz grada odlazi sirotinja koja je u njemu ostala do posljednjeg trenutka.

Slika šesta: Hor djece pri crkvi Svetog Đorđa na Grbavici ima probu. Pjevaju: Tamo daleko, daleko od mora, tamo je Sarajevo, tamo je tuga moja. Stariji plaču, a djeca se osmjehuju, mala da bi shvatila težinu otpjevanih stihova.

Slika deveta: Nekadašnji potpredsjednik Vlade RS lešinari. Traži dvije umjetničke slike po hotelu "Park" u Vogošći. Zaustavlja ga radnik iz firme u kojoj je do rata bio direktor. Pita ga: Otkud ti ovdje? Gdje si nestao 1992?

Ukupno 17 slika. Posljednja od njih bila je poruka: Možete da nas istjerate iz Sarajeva, ali nećete moći Sarajevo iz nas.

Ta rečenica bila je jedina utjeha tužnoj izbjegličkoj koloni koja je iz grada curila danima. Koloni kojoj je bio zabranjen put zapadno od Brčkog.

Ovo sjećanje mali je poklon svima njima na 18. godišnjicu mira. Mira koji su tako mnogo željeli i za koji su platili tako visoku cijenu. Jedan od njih, baš na 18. rođendan Dejtona Banjaluci je darovao skulpturu "Mir" - Milivoje Unković. Drugi je svečano pustio golubove iz Nojeve barke - Emir Kusturica. Banjalučanke su otpjevale "Odu radosti". Djeca su pustila bijele golubove. Idemo dalje! "Mir je nagrada sam po sebi".