Vrijeme smrti

Tri smrti tri javnosti poznate ličnosti dogodile su se u svega nekoliko dana. Jovanka Broz, Aleksandar Tijanić, Srđa Popović.

Titovu udovicu, godinama zaboravljenu u oronuloj polusrušenoj kući, bez ikakvih primanja, i do samo nekoliko mjeseci pred smrt bez ličnih dokumenata ispratili su u direktnom TV prenosu građani Srbije i okolnih zemlja uz pjesmu "Bela ćao" u mermernu grobnicu na porodičnom dedinjskom groblju "Kuća cvijeća".

Prva dama

Otišla je pukovnik Šeste ličke uz državne i vojne počasti. Ispaljen je počasni plotun Garde Vojske Srbije, čitali su se govori koji su, kako i priliči sahranama u nas, pozdravljeni aplauzom nekoliko hiljada okupljenih.

- Ona je bila prva dama, naš ponos… Danas nije samo oproštaj od Jovanke Broz, danas se opraštamo i od Titove epohe, rekao je potreseni premijer Srbije Ivica Dačić, brišući suze žalosnice bijelom maramicom.

Na ploči od bijelog mermera zlatnim slovima, kao i na Titovoj, ispisano je "Jovanka Broz 1924-2013". Na ploči nema krsta, normalno, ali ni petokrake, kao ni na njegovoj. Nema simbola koji "krasi" grobove stotina hiljada ljudi od Vardara do Triglava izginulih za komunističku ideju pod komandom maršala.

Poslije sahrane otkriveno je da je iz Kuće cvijeća ukradeno pet odlikovanja Jovanke Broz od kojih su tri za ovu priliku posuđena iz SUBNOR-a, jer ih nije imala u kući. Heraldičari su odmah rekli da ukradeno ordenje nema nikakvu materijalnu vrijednost, jer Orden za hrabrost može da se kupi za 1.000, a Partizanska spomenica za 7.000 na beogradskom buvljaku.

Kako obično biva sa istorijskim ličnostima ovdje kod nas na Balkanu, Jovanka Broz prošla je put od nekrunisane carice koju po Africi prate simfonijski orkestri i bulumenta služavki, prve dame koja uživa u blagodetima Briona nedaleko od političkih zatočenika koji tucaju kamen na Golom otoku, do prosjakinje bez igdje ičega.

Neke novine posmrtno su napisale da je Jovanka bila žrtva osvete Mire Marković zbog Mirine tetke Davorjanke Paunović, Brozove velike i rano preminule ljubavi.

Beogradska čaršija otišla je korak dalje. Mira Marković je u stvari kćerka Josipa Broza i Davorjanke. Po zadatku su je usvojila Davorjankina sestra i njen muž. Mira kada se sa Slobom popela na vlast nije vratila oteta prava Jovanki, a onda je vlast DOS 2000. godine jednostavno na nju zaboravila. Sve dok joj Rasim Ljajić nedavno nije odnio ličnu kartu, a Vlada Srbije možda mjesec pred smrt donijela odluku da joj isplaćuje i neki dinar.

Novinar i advokat

Ovaj svijet, koji dan poslije Jovanke, napustio je novinar Aleksandar Tijanić. Smrt ga je zatekla na dužnosti direktora RTS-a.

Nekoliko hiljada ljudi ispratilo je urnu sa njegovim kremiranim posmrtnim ostacima u Aleji zaslužnih uz zvuke pjesme Arsena Dedića "O mladosti, mladosti". Novine su preplavili tekstovi Tijaniću u čast. Neki s mjerom, ali uglavnom patetični i bez mjere. Danima je trajalo opraštanje od neosporno veoma uticajnog i isto toliko kontroverznog novinara. Novinara za kojeg je važilo da je i otac i majka tabloidnog novinarstva u Srbiji, ali i ženskog novinarstva, oni koji ga ne vole, tvrde samo ispod 35 godina. Novinara koji je kažu imao oštro pero i otrovan jezik.

I naravno kao i svi oni koji traju na javnoj sceni imao je one koji su, uslovno, bili na njegovoj strani, i one koji su bili njegovi protivnici.

Ovi prvi su isticali da je Saša Tijanić poslije Tirketa jedina neosporna autentična i vrijedna pažnje persona svekolikog srpskog novinarstva, a drugi izvlačili argumente da je bio Miloševićev ministar, Mirin drug, Koštunicin savjetnik, DS-ov direktor, SNS-ov direktor i da ih je sve prodao i preživio. Potom će reći da je rušio samo jednu vlast, čiji dio je istovremeno bio, tačnije da je iz Kabineta predsjednika Vojislava Koštunice, čiji je bio savjetnik, napisao i to da "ako Đinđić preživi Srbija neće".

I hvaljen i osporavan, i glorifikovan i demistifikovan, sve u svemu Tijanić je bio posve kontroverzan lik.

Zbog svega toga, a i još koječega, otužno je bilo gledati i slušati, čitati i pratiti ujedinjene i samilosne koji su mrtvom gradili spomenik bezgrešnog. Isti oni koji su do prije nekoliko mjeseci na naslovnicama objavljivali kako je pokrao RTS, bili su ovih dana u teškoj žalosti.

Biljana Srbljanović u trenucima opšte patetike ostala je dosljedno bezobrazna. Na "Tviteru" je citirala rečenice iz Tijanićevih kolumni: "Slobodan Milošević je umjetnik politike, onako kako je to u slikarstvu bio Van Gog". "Zoran Đinđić, ako ne pobedi sopstvenu sujetu, rđav karakter prirodnu hladnoću i osvetoljubivost, ostaće upamćen kao prva žrtva koja je radeći Slobi o glavi, ostala bez svoje" i slične.

U javnosti u kojoj su se baš tad izgovarale velike riječi o "divu srpskog novinarstva", "briljantnom peru", "najtalentovanijem novinaru poslije Drugog svjetskog rata", "junaku našeg vremena"...., i čija sahrana je dobila sva državna obilježja, na sebe je navukla opšti gnjev širokih masa:

Zašto? Zato što sam citirala Tijanićeve izjave koje oni prećutkuju. Nisam ih izmislila, nisam ih komentarisala, samo sam citirala, odgovorila je na "Tviteru", na kom je i započela.

Tijanić nije ni sahranjen, a jedan tabloid na naslovnoj strani našao je mogućeg nasljednika na mjestu generalnog direktora RTS-a. Odvratno! Oponenti pokojnika rekli bi da sve što radiš to ti se vraća, aludirajući na Tijanićevu ulogu u tabliodizaciji srpskog novinarstva sa kojom su porušene sve moralne i društvene vrijednosti i medija i novinara.

Još jedan u javnosti često pominjan i takođe kontroverzan čovjek napustio je ovozemaljski svijet iste sedmice. Srđa Popović, advokat. Branio je optužene u velikim političkim procesima, a njegova klijentela bila je šarolika. Zastupao je ustaškog emigranta Andriju Artukovića, oca nacije Dobricu Ćosića, ali i Vuka Draškovića, Miću Popovića, Gojka Đoga, Vojislava Šešelja, Dragoljuba Mićunovića, Željka Ražnatovića Arkana, Franju Tuđmana, Vladimira Šeksa, Dobroslava Paragu, Kostu Čavoškog, Dušana Makavejeva, pa sve do porodice ubijenog Zorana Đinđića.

Na onaj svijet ispratio ga je uzak krug istomišljenika i prijatelja. Nije sahranjen u Aleji zaslužnih, nego na Novom groblju, a na posljednjem ispraćaju nije svirala nijedna kompozicija. Srpska štampa zabilježila je njegov odlazak sa umjerenom distancom, a sarajevska se oprostila nadugo i naširoko.

Za života i omiljen i omražen, Srđa Popović ostao je to i u smrti.

Njegovi prijatelji tvrde da je država ignorisala njegovu smrt zbog toga što je bio advokat porodice Đinđić. Oponenti ističu da je izdajnik koji je tražio da NATO bombarduje Srbiju.

Njegov prijatelj napisao je vjerovatno najgluplju oproštajnu rečenicu: "Srđa Popović bio je moralista u najboljem krležijanskom smislu". Da li je moralan Krleža? Ili je moralno njegovo književno djelo? Ko će to znati.

Ogledalce, ogledalce....

Ovo su tri smrti koje ne govore o umrlima, one govore o nama. O društvu o vremenu o sistemu u kojem živimo. O jadu i licemjerstvu. O tome kako smo odvratni prema živima i samilosni prema mrtvima. O tome kako smo patetični i isprazni. O tome kako smo nehumani i zaboravni. O tome kako pljujemo žive i glorifikujemo mrtve. O svim našim podjelama. O tome kako se životu rugamo. O tome kako smrt slavimo.

- Nemojte mi dovoditi popa i nemojte me pratiti, kupovati cvijeće i plakati. Bacite me u vodu neka me odnese. Pazite me za života. A kad umrem nit čujem, nit vidim, nit me briga za sve vas, govorila je moja pokojna baba. Ona je prezirala fariseje, po posljednjeg.