Ljudožderi vegetarijanci

Dr Danko Babić je veoma uspješan ginekolog zaposlen u vodećoj hrvatskoj Klinici za ginekologiju i sterilitet.

Dr Babić je moderan, markiran i atraktivan tip, i isto toliko pokvaren, pohlepan i zao. Dr Babić je oličenje svega lošeg u društvu u tranziciji u kojem moral i etika nisu vrijednosti koje se poštuju i gdje je jedan Bog, a zove se novac. Dr Babić za mafiju uvezanu sa policijskim šefovima vrši nelegalne prekide trudnoće, smješta kolegama na klinici i redovno šmrče bijeli prah. Agresiju ispucava mlateći po bubnjevima, pumpajući mišiće u teretani, kupujući skupe satove i automobile. Resurse ginekološkog odjeljenja državne bolnice dr Babić po potrebi koristi za ilegalne abortuse prostitutki sa Istoka koje mu dovode policajci dileri, za postavljanje lažnih dijagnoza i iznuđivanje novca od pacijenata. Operacije od kojih nema koristi prepušta sa gađenjem mlađim kolegama. Najbolji prijatelj dr Babića je policijski načelnik Ilija, diler droge kojem su hobi ilegalne borbe pasa, a specijalni zadatak organizacija abortusa ljubavnice ministra u sedmom mjesecu trudnoće. Dr Babić je uspješan ljekar modernog doba. Monstrum koji ne jede meso.

Struka i etika

To je ukratko radnja odličnog filma "Ljudožder vegetarijanac", hrvatskog kandidata za "Oskara", kojeg je publika ljetos na Hercegnovskom filmskom festivalu odgledala bez daha i na najbrutalniji način, filmski ogoljeno, se suočila sa narušenim etičkim vrijednostima društva u kojem manje-više svi živimo.

Jasno je da postoje profesije od kojih se unaprijed očekuje i traži da budu nepogrešive u struci, ali i u etici. To su, prije svih, profesije sudija, ljekar, profesor i novinar.

O radu novinara i sudija, čija je struka i etika egzaktna, slušamo i dobro i loše, a o njima i njihovom radu javnost svakodnevno donosi sud. Ali ono što, ipak, najviše dotiče svakog od nas je pitanje stručnosti i etike profesora, a prije svih ljekara. Često je to pitanje iskonskog odnosa čovjeka prema čovjeku, ali u suštini to je pitanje straha od bolesti i straha od smrti.

Upravo zato se na pokvarenost, podmitljivost, sujetu ili nestručnost novinara, profesora ili sudije gleda drugačije od istih tih devijacija kod onih čija je greška jedna, a njene posljedice trajne - Njegove svetosti Ljekara!

U toj profesiji stručnost, požrtvovanost i visoki etički standardi su apsolutni preduslov njenog uspješnog obavljanja. Tu jesi ili nisi, tu nema političke podobnosti, nema rođačkih veza, tu lova ne pomaže. O čovjeku koji te moli za još jedan dan života odlučuje jedino znanje i stručnost. I tu je kraj.

Imala sam sreću da upoznam mnogo dobrih i čestitih, mnogo stručnih ljekara. Njihova posvećenost spasavanju bolesnih je lajf motiv njihovog života. Njihova etika je neosporna. Njihova požrtvovanost vrijedna je izbora struke kojom se bave. Oni su autoriteti profesije, vračevi (kako se na ruskom i kaže ljekar) naših života. Oni su vrijedni poštovanja.

Ali nažalost, postoji i onaj drugi soj, soj "ljudoždera vegetarijanaca", onih koji su dobili diplome ljekara preko noći, onih koje baš briga za struku o kojoj malo šta i znaju, ali ih je veoma briga za sopstveni džep. Onih koji su se veoma lijepo uklopili u sistem u kojem ne postoji društvena odgovornost i opšte dobro, onih koji su rodonačelnici profesije: ljekar biznismen.

Jedan mladi hirurg pričao mi je kako ga je kada je tek počeo da operiše ljude nešto stariji i vispreniji kolega posavjetovao: Uzimaj pare dok im je suza u oku. Ovo bi značilo pare uzimaj prije operacije, dok se još ne zna kakav će biti njen ishod. Ili kako bi se ova pojava stručno zvala: "avansna korupcija".

Jedan drugi poznanik, čijoj je sestri pozlilo pa je odveo u bolnicu, te večeri ljekaru, koji je primio njegovu sestru, dao je mito da je pazi. Ovaj je pare smotao u džep izverzirano vješto i sutradan otišao na dugi službeni put. Njegova sestra dobila je ujutro drugog ljekara.

Gospođa X bila je ugledan ljekar i strog i veoma pravedan profesor Medicinskog fakulteta. Onda joj je dekan ili rektor tražio da njegovom sinu upiše šesticu. I tu je počelo stradanje. Gospođa X nije upisala šesticu, pokupila je svoje stvari, preletjela okean i u Americi nanovo završila dvije specijalizacije. Danas živi mnogo dobro kao priznati ljekar u SAD. Sin dekana ili rektora dobio je šesticu, poslije čega je specijalizirao, a kažu da mu je mentor napisao magisterij koji na odbrani nije znao ni da pročita.

Gospođa X je ljekar. Kaže: Kada moju sestru nešto zaboli prvo nazovem da vidim ko je dežurni. Rekla sam joj da stomak ne smije da je boli srijedom, nogu ni slučajno da ne lomi ponedjeljkom, a srčani udar da joj nije palo na pamet da dobije petkom.

Njegova svetost Ljekar

Ovo su samo neke istinite priče iz naše svakodnevice. A ta svakodnevica kaže da je samo banjalučki Klinički centar proteklih godina napustilo 68 ljekara specijalista. Neki su otišli u Sloveniju, neki u Njemačku, a neki pobjegli na privatne klinike. Sposobne je progutala Evropa, a onda je nastupila hiperprodukcija nesposobnih.

Ako se zna da školovanje jednog doktora košta državu oko 100.000 evra, zbog čega se ni bogatoj Njemačkoj ne isplati da ih školuje nego ih gotove uvozi, kako je ovako siromašna zemlja sebi mogla da dozvoli da joj sujete, zakulisne igre, negativna selekcija, male plate i politička podobnost godinama rastjeruju stručan ljekarski kadar.

Ovaj suštinski problem nema veze sa finansijskim stanjem u zdravstvu, milionskim dubiozama Fonda zdravstva, kleptomaniji. Ali ima veze sa onima bez kojih medicina ne može, bez kojih su moderni aparati gvožđurija, onima koji čitaju nalaze, daju dijagnozu i liječe. O Njegovoj svetosti Ljekaru. O onima o kojima se, recimo u Banjaluci, i danas priča sa poštovanjem kao što su doktori: Žigić, Rac, Pavić, Milovanović....

Ova priča zato nije ni priča o korupciji koju građani po svim istraživanjima najviše detektuju u zdravstvu. Nije, jer običan svijet će reći: "Istina je da ljekari imaju para ko salate, ali neka i imaju, nosi ih đavo, samo da znaju da liječe".

Ne postoji lijepo vaspitan čovjek koji neće počastiti onoga ko mu je spasio život, pa makar jabukom i kilogramom meda. Ali problem je u slomu etike, u iznuđivanju novca od sirotinje u klinikama koje plaća država. I u tome što niko nikada za to nije odgovarao.

A nije čudo da su ljudi, još prije 2.500 godina, odlučili da samo jedna profesija mora da polaži zakletvu. Ta zakletva kaže i ovo:

U času kada stupam među članove ljekarske profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti.... Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mog pacijenta. Poštovaću tajne onog ko mi se povjeri. Održavaću svim svojim silama čast i plemenite tradicije ljekarskog zvanja. Moje kolege biće mi braća.... Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.

Vaše ljekarske svetosti, pročitajte zakletvu koju ste položili, barem samo još jednom!