Odmah nakon napada u
Parizu Islamska država preko svog časopisa "Dabiq" izdala je
upozorenja o narednim napadima u kojem su se pominjale i neke lokacije iz naše regije.
Badava. Badava, ovdje slabo ko šta čita.
Stručnjak za pitanje
terorizma Vlado Azinović rekao je da su uređivačkom odboru ISIS-ovog časopisa „Dabiq“
sjede neki ljudi sa ovih područja, iz regije.
Badava, ovdje slabo ko koga sluša.
Isti takvi sjede u
redakciji bloga Vijesti Ummeta koja se radovala krvavom petku u Parizu I zaprijetila
nama, ovdje. Opet badava, ovdje slabo ko koga shvata ozbiljno.
Sarajevo
U BiH je više desetina
povratnika iz Sirije, vojnika Islamske države. Jedan od njih je zet Enesa Omeragića,
teroriste koji je u srijedu uveče u Sarajevu ubio dva vojnika Nedeljka Radića
iz Nevesinja i Armina Salkića iz Viteza. Taj Muhamed Meco iz Islamske
države vratio se ovamo 2013.
godine. Neki pišu i da je Enes bio tamo,
ali nije potvrđeno.
Komšije kažu da je volio
životinje i djecu. Možda i jeste, ali ne pita se Enes. On je samo izvršio
zadatak kada ga je dobio. Uzeo je pušku u ruke i krenuo u obračun protiv
nevjernika sa ustima punih Alaha. I ubio, kako objaviše Vijesti Ummeta “Srbina,
pravog nevjernika i Bošnjaka otpadnika od vjere“.
Šta bi tek uradio Enes da
policijske i službe bezbjednosti dva dana prije njegovog terorističkog čina
nisu objavile da su podigle nivo bezbjednosti?
Šta bi tek uradio da
Vijesti Ummeta nisu napisale: „ Pa tolika Francuska niti Amerika, sa svojim
(ne) sigurnosnim agencijama ne mogu i nisu mogli zaustaviti napad naših
vojnika, Alahovih robova mudžahida na vas i vaše države, pa kako da vi sa
svojim jadnim “(ne) sigurnosnim” agencijama to uradite? Vama slijedi odmazda
još gora od ove i još gorčija. Budale jedne Bosna je prelivena krvlju mudžahida
koji su se borili da uspostave šerijat. Ona miriše i odiše prolivenom krvlju
šehida. Tako nam Alaha, ta krv nije uzalud prolivena, ta krv je već dala
plodove svoje i ti plodovi će uskoro da vam glave sa vaših vratova skidaju“.
Šta bi tek uradio Enes
da je bio prvi, da se nisu desili teroristički napad u Zvorniku, teroristički napad
na ambasadu SAD u Sarajevu, teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu,
terorističko ubistvo hrvatske porodice u BiH na Božić....?
Šta bi se tek uradio da stručnjaci
danima nisu upozoravali da su radikalni islamski sa ovih prostora opasnost za
nas?
Šta bi uradio da službe
nisu pratile njegovog zeta Mecu? Da ga nisu prisluškivale? Da nisu znale koga
je sve vrbovao u stroj ID?
Šta bi tek uradio Enes da
Magnus Ranstorp, vodeći svjetski stručnjak za terorizam, nije sve nas upozorio
da smo u opasnosti, da alarm svira za vlasti da brzo djeluju?
Pobio bi pola Rajlovca,
zajedno sa cijelom četom džihadista, povratnika iz Sirije!
Na stranu sarkazam,
jasno je da oni koji treba, opasnost od terorizma ovdje ne doživljavaju ozbiljno.
Jedni se prave gluvi i ludi i neće da priznaju, drugi jašu po terorizmu nekada lupajući
i ono čega nema, treći neće da im izreknu presude kakve zaslužuju. U svojoj toj
priči biće da slabo ko razumije da je odavno na snazi „narandžasti meteoalarm“.
Da je BiH ucrtana na karti islamskog halifata, obojena onom zlokobnom crnom.
A ne fali ni simbolike.
Terorista Enes Omeragić rođen je u Francuskoj prije 34 godine. Možda je baš zato
i izabran da prvi krene. Čudna koincidencija ili ipak, što bi rekao Andrić
„znakovi pored puta“?
Pariz
Jasno je da je već ono
što se dogodilo u prošli petak u strašnom (mada ne volim da koristim pridjeve
koji pojačavaju) terorističkom napadu u Parizu u kojem su ubijeni nedužni
ljudi, koji su izašli na kafu, na koncert, na utakmicu, bez mnogo dileme bila
poruka svima, poruka cijeloj jednoj civilizaciji, evropskoj.
I kao što je terorista u
Sarajevu pucao u vojnike u kocarnici (kockanje je za radikalne islamiste smrtni
grijeh) tako su teroristi pucajući po Parizu ubijali simbole svojih smrtnih
neprijatelja - demokratije i slobode: Voltera, Zolu, Igoa, Simon de Bovoar, ali
i Žana Kristofera Boisona i moju prijateljicu Ljilju i njene klince. Andrea
igrom slučaja nije bila na tom koncertu. Andrea ima 18 godina i u grad izlazi
samo petkom uveče.
Pucali su u Monmartr, mjesto
na kojem ćeš u svako doba dana naći bar pet naših slikara koji žive od crtanja
portreta turista i po kafanama u kojima su apsent ispijali Pikaso i Modiljani.
Pucali su u Panteonu kod
Sorbone gdje je čast pokloniti se posmrtnim ostacima velikana Voltera, Žan Žak
Rusoa, Viktora Igoa, Emila Zole….
Pucali su u šetače Senom
niz ulicu Kralja Petra Prvog, u Luvr i Orsej, u studente sa Sorbone koji se na
kraju godine kupaju u fontani u Latinskoj četvrti, u slike Tuluza Lotreka u
kafeu na ulazu u Mulen Ruž, pucali su u taj kabare u kojem su nastupale najveće
zvjezde svetskog šou-biznisa: Ela Fitzdžerald, Lajza Mineli, Frenk Sinatra… Pucali
su u šansone Moris Ševalije, Edit Pjaf, Iv Montana, Šarla Aznavura. Pucali su -
jer oni ne slušaju muziku. Slušanje
muzike im je smrtni grijeh.
Pucali su u Asteriksa i
Obeliksa ili u pariski Dizniled, u kuću Petra Pana, tunele Pirata sa Kariba i
kulu Uspavane ljepotice. Pucali su u „Bel epok“.
Pucali su u sve što
volimo, sve što razumijemo i sve što osjećamo. U ono sa čim veze nema ni ona
ranija, ni ona malo skorija ni ova sadašnja francuska spoljna politika.
Baš zato ogavno je bilo
čitati „naknadnu pamet“ po društvenim mrežama nakon krvavog napada u Parizu i
objave tipa „oni su nas bombardovali“
ili „zašto su žrtve u Parizu vrijednije od ovih ili onih“. Nisu vrijednije, jer
žrtve su samo žrtve, nije ljudski porediti. Jer, zar nije ubiti jednog čovjeka
isto što I ubiti čovječanstvo?
Zato neću da pišem o
uzrocima i posljedicama napada u Parizu, neću da kažem da su za moj narod
Visoki Dečani ili Gračanica isto što je za Parižane Notr-dam, neću da licitiram
žrtvama, neću da govorim koliko je strašno rušenje Palmire ili ubistvo 200
djece ili rušenje ruskog aviona i smrt 230 putnika..... Jer, sve to se
podrazumijeva.
Mnogo toga napisao je i u
jednim ovdašnjim novinama pisac I šef kulturne redakcije magazina „Figaro“ Žan
Kristof Buison u „pismu prijateljima“. I to, ali i ono najvažnije.
„U Bataklanu sam prije nekoliko godina bio na koncertu
Emira Kusturice I Zabranjenog pušenja. Prije nekoliko mjeseci bio sam na
fudbalskoj utakmici na Stad d Frans. U
baru Karijon sam prije nekoliko dana bio na pivu sa prijateljima. Poput mnogih mogao sam biti žrtva. Poznajem
ljude koji poznaju osobe koje su stradale. Po tome se ovaj događaj razlikuje od
onog u januaru, kad su pobijeni novinari lista Šarli ebdo. Ovoga puta ciljevi
su bili Gospodin I Gospođa svi koji otelovljuju Francusku, Zapad, antitezu
islamskom fundamentalizmu, mjesta na kojima se pije, puši, sluša muzika“.
Poruka
Jasno je kao dan da su osmorica
ludih bombaša, fantika u Parizu ubijajući Gospodina i Gospođu poslali poruku nama.
Ta poruka „ubij Gospodina i Gospođu“ stigla je i do Enesa Omeragića. Ali nije
do službi bezbjednosti u BiH.
Ta poruka znači da
nijedan Gospodin i nijedna Gospođa, koji žive vrijednosti savremenog svijeta
više nigdje i nikada nisu bezbjedni. Jer,
teroristi su „islamsku revoluciju“ prebacili na naš teren. Tačno 222
godine poslije Francuske revolucije u kojoj je na barikadama za slobodu, pravdu
i demokratiju život dao i mali Gavroš.
Gavroš, dječak iz romana „Jadnici“, kao jedan od
simbola te revolucije. To je možda i
onaj dječak na slici Delakroa „Tri slavna (dana)“ na kojoj sloboda juriša preko
mrtvih tijela do pobjede.
Gavroš, Zola, Igo,
Volter..... nešto je preko čega islamisti neće da pređu. Jer oni su simobol
slobode, civilizacije, simbol svega čemu su objavili rat. Svega što je za
njihov fanatizam smrtni grijeh.
Za svaki njihov ubilački
pohod dovoljan razlog je i samo ona jedna
rečenica Voltera: "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si
izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da govoriš".
Baš to njihov pomračeni um
nikada neće moći da prihvati. Samo ta
jedna rečenica svojim demokratskim načelom zadaje smrtni udarac totalitarnom
režimu na kojem počiva ISIS. Samo ta jedna rečenica smrtni je neprijatelj
njihove ideologije. Samo ta jedna rečenica suštinska je razlika između njih i
nas. Između Nedeljka Radića, Armina Salkića i Enesa Omeragića.
Нема коментара:
Постави коментар