Veoma citirana izjava nekadašnjeg predsjednika SAD Džona Kenedija glasi:
"Ne pitajte šta država može da uradi za vas, nego šta vi možete da uradite
za nju".
Zoran Đinđić tu izjavu modifikovao je ovako: "Ne pitaj šta tvoja
zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za sebe"?
Brojni primjeri svjedoče da su mnogi tu izjavu protumačili pogrešno, bukvalno
ili onako kako im je odgovarala, pa su umjesto za zemlju, državu, zajednicu,
narod..... (koji ih plaća) odlučili da rade za sebe, ali na račun države.
Vrlo važne osobe
Primjera je mnogo, ali jedan baš zanimljiv tekst ovih dana objavile su
novine. Čak 31 funkcioner u BiH ima pravo na fizičku zaštitu i policijsku pratnju
za šta se godišnje troši više od četiri miliona maraka.
Poređenja radi u Hrvatskoj policija štiti i čuva pet funkcionera. U
Srbiji je 20-tak štićenih ličnosti, a jedna od njih je i novinarka Brankica
Stanković (s razlogom). U Crnoj Gori deset funkcionera ima policijsku zaštitu,
a u Njemačkoj njih 30.
Dok su pod zaštitom policije u susjednoj Hrvatskoj predsjednik,
premijer, predsjednik parlamenta i predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda, kod
nas je spisak VIP (u prevodu: Vrlo Važne Osobe) ličnosti pod zaštitom policije pet
puta duži.
Logično policija štiti članove Predsjedništva, premijere i predsjednike
parlamenata na svim nivoima vlasti. Ali nelogično pod policijskom zaštitom je i
svih devet ministara u Savjetu ministara, zamjenici predsjednika oba doma
parlamenta BiH, potpredsjednici FBiH, ministri u vladama FBiH i RS. U Vladi
FBiH čak je pet VIP štićenih ministara koje danononoćno čuva i prati policija.
Od koga teško je naći razumno objašnjenje.
Članove Predsjedništva danonoćno čuvaju po tri policajca, a na
putovanjima šest. Čuvaju ih i jednu godinu po isteku mandata. Ministre Savjeta
ministara čuva po jedan policajac. Oni "važniji" imaju policijske
kućice pred zgradama i kućama u kojim stanuju.
I dok policija čuva glavnog tužioca i predsjednika Suda BiH, direktor
SIPA Goran Zubac nema policijsku pratnju niti policijsku kućicu ispred stana.
Da li zbog procjene da onaj koji hapsi
kriminalce nije ugrožen ili zbog toga što Zubac neće da je VIP, ili je hrabar i
obučen da se sam, u slučaju napada, odbrani zna samo on. Ili mu nije do
prestiža, jer kao iskusan policajac zna i vidi da je policijska kućica ispred
stana ovdje uglavnom stvar prestiža, a ne bezbjednosne procjene i potrebe. Kažu da tako vrlo važnim osobama, kada
postaju "nevažne", najteže pada njeno uklanjanje. Toliko im priraste
za srce.
Ali stvari se mogu posmatrati i iz drugog, pozitivnog, ugla. Kada je
riječ o broju vrlo važnih osoba jasno je da smo u samom vrhu EU. Ukoliko se taj
broj posmatra u omjeru sa brojem stanovnika, onda je matematika još više na
našoj strani. Tako dok Njemačka na 82 milona stanovnika ima 30 VIP ličnosti,
BiH na manje od četiri miliona ima 31 vrlo važnu osobu.
A te vrlo važne ličnosti imaju mnogo obaveza zbog čega su veoma aktivne.
Zbog toga moraju mnogo da putuju. I oni, ali i parlamentarci koji doduše nisu
vrlo važne ličnosti. Kao što i priliči važnim osobama one na putovanja idu
biznis klasom i na aerodromima zakupljuju VIP salone. Jer, veoma važne ličnosti
ne mogu putovati sa običnim smrtnicima i miješati se sa svjetinom po
aerodromima. Istina nisam putovala biznis klasom, ali kažu da tamo oskudni
avionski obrok staje cijelih 500 KM. Zakup VIP salona na aerodromu je oko 200
evra po satu.
Jedna istinita anegdota kaže da su prošle godine bh. parlamentarci išli
u Švajcarsku na neki skup, a sa njima su putovali tadašnji šef Kancelarije EU u
BiH Piter Sorensen, ambasadori Švajcarske i Francuske i direktor Rajfajzen
banke u Sarajevu. Poletjeli su iz Sarajeva, a presjedali u Beču. I dok su
parlamentarci (iako nisu ni VIP) završili u biznis klasi aviona, sitna evropska
boranija sa Sorensenom na čelu do Švajcarske je stigla ekonomskom klasom. Da
čovjek i razumije da je biznis klasa potrebna na prekookeanskim dugim letovima,
posebno, ako ih po dolasku čeka neki važan sastanak, ali za dva sata leta to
ipak nije potreba, nego raskalašnost. Ali što ne bi kad država časti.
A kada je o putovanjima riječ veoma važan "statusni" simbol su
i diplomatski pasoši. Sa promjenom Savjeta ministra došlo je do prave pomame za
hitnim izdavanjem istih, a posebnu frku je ovih dana napravio novi
predsjedavajući Savjeta ministara Denis Zvizdić koji je namjerio da u Vašington
(putuje na sastanak u MMF) vodi i suprugu, sa dipolomatskim pasošem nego kako?
Državni aparat
Ali ima u svemu ovome i nepravde. Jer dok su u fokusu javnosti isključivo
vrlo važne ličnosti (po prirodi posla), na armiju bezimenih činovnika koji
uživaju identične privilegije i traju bez obzira ko je vlast, a ko opozicija, gotovo
niko ne obraća pažnju. Tu armiju čine šefovi kabineta, savjetnici, pomoćnici,
sekretari, sekretarice, šefovi protokola......
Tako u parlamentu BiH ima čak 16 sekretara komisija u oba doma, a imaju status
pomoćnika ministara. Plate su im cirka 3000 KM, a teško se može pronaći država
koju do nisu posjetili. Za njih važi da im je namještenje bolje nego da rade u
Unis tursu.
Komisije u parlamentu u prosjeku imaju sjednice svaka dva mjeseca pa
nije teško pretpostavili koliko posla ima 16 sekretara. Zato ih u parlamentu
slabo i viđaju.
Da smo ponovo u samom vrhu evropskog prosjeka svjedoči podatak da recimo
parlament Slovenije ima 32 skupštinska odbora ili komisije za koje poslove
sekretara obavljaju samo četiri osobe.
Badava je posljednji revizorski izvještaj o radu parlamenta BiH
objavljen za 2013. godinu i ovaj kao i svaki prethodni (kao što će i svaki
budući) upozorio na enormne troškove i preveliki broj zaposlenih.
Prema tom izvještaju u parlamentu je bilo zaposleno 219 ljudi, od čega
su poslanici i delegati 50, a državnih službenika je 155. Samo na plate potrošeno
je 10 miliona KM, a na naknade (smještaj, prevoz, odlazak porodici, telefoni,
nagrade, paušali) dva miliona. Od toga najveći dio se odnosi za rad u
komisijama koji se isplaćuje mjesečno. Iako su revizori upozorili da je potrebno
preispitati opravdanost takve odluke i isplate uskladiti sa mjerljivim
rezultatima rada to se nije dogodilo do danas. Jer, preporuke revizora nema ko da čita.
Te godine revizori su napisali i da su putnici iz parlamenta na
putovanja po svijetu potrošili oko 700.000. Zahvaljujući zakupima VIP salona i
biznis klasi, najviše novca su spiskali na prevoz - oko 300.000. Za hotele sa (naj)više
zvjezdica, kako i priliči VIP osobama, ostalo im je 230.000, a za dnevnice (da
se nadje za šoping) oko 200.000 KM.
U detalje o opravdanosti pristustva najvećem broju seminara, skupova i
destinacija koje su obišli revizori nisu ulazili.
Doduše jesu ponovo tražili da se definiše opravdanost i način isplate
pojedinih troškova, kao i da se konačno uvede evidencija da li činovnici u
parlamentu BiH dolaze na posao i koliko tamo vremena provode, ali ni to izgleda
niko nije pročitao.
Ko kaže da para nema?
Koliko su plaćeni činovnici u parlamentima zemalja EU, koliko putuju,
kako i gdje teško je istražiti, ali je lako saznati da su plate poslanika u
zemljama EU samo dva puta veće od prosječne plate građana njihove države. Zato
su plate naših poslanika šest do osam puta veće od prosječne plate gradjana, a
plate činovnika u parlamentu četiri do pet puta.
Iako je bilo prijedloga da se plate u državnim institucijama svedu na
maksimalno tri prosječne plate u BiH, taj prijedlog očekivano nije naišao na podršku.
Ko je lud da sječe granu na kojoj sjedi?
Ali visoke plate nisu jedina privilegija
zbog koje se vodi bespoštedna borba za vlast i posao u institucijama.
U 2013. godini samo za troškove prevoza zaposlenih u Parlamentarnoj
skupštini BiH potrošeno je oko 210.000 KM. I te, kao i svih ovih godina, najbolje
plaćeni bili su sekretari Predstavničkog i Doma naroda, savjetnici, ali i već
pomenuti sekretari odbora i komisija. Tako
su sekretari domova imali osnovnu platu od 3.092,10 KM, naknade za odvojen
život, plaćene posjete porodici, plaćen smještaj, mobilne telefone, troškove
reprezentatacije.....
Nešto manje plate imali su šefovi kabineta i savjetnici članova
Kolegijuma Parlamentarne skupštine BiH. Njihova osnovna plata bila je 2.140,60
KM uz sve već pobrojane privilegije.
Ali ni tu nije kraj. Veliki broj zaposlenih su članovi Upravnih i
Nadzornih odbora i raznih komisija što se takodje plaća.
Tako, recimo, članovi Upravnog odbora Zavoda za izvršenje krivičnih
sankcija mjesečno primaju jednu novinarsku platu - 800 KM. Nepotrebno je reći da
je to džeparac, s obzirom da UO čine dobro plaćeni državni činovnici.
Jedno od najplaćenih dodatnih poslova godinama je ono u UO Uprave za
indirektno oporezivanja. Tako za rad u UO UIO Šefika Hafizović mjesečno dobija
3200 KM. Šefika je inače vječita savjetnica
za finansije, evropske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama.
Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata
federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića. Potom je dijelila savjete Mustafi
Mujezinoviću, a od 1998. do 2001. bila je pomoćnica ministra za fiskalnu
politiku.
Iako su u njenom mandatu otkrivene milionske carinske prevare to je nije
ni okrznulo. Iz vremena doministrovanja ostala je poznata i po isplati novca
lažnom tajnom svjedoku u slučaju ubistva Joze Leutara.
Kod imenovanja imala je podršku SDA i Stranke za BiH, kako joj je u
datom trenutku koja stranka zatrebala.
Kao ekspert Vlade FBiH u UO Šefika, ali i eksperti Savjeta ministara
(Ismet Suljendić) i Vlade RS (Vladimir Trifković, zaposlen u Ministarstvu
poljoprivrede), godišnje zarade 38.400 KM. Dakle, mjesečni džeparac "eksperata"
iznosi četiri prosječne plate u RS ili 11 penzija.
Iako je još 2010. Glavna služba za reviziju pozvala da se ispitaju
naknade i zbog oga dala UIO mišljenje „s rezervom“ ništa se nije promijenilo ni
u 2014.
I da privodim kraju. Ko kaže da para nema?! Ima para, ali ima i termita.
Samo u prošloj godini rashodi za bruto plate i troškove zaposlenih iznosili 68
odsto ukupnog budžeta BiH.
Da li su gradjani osjetili boljitak s obzirom na to koliku armiju
činovnika plaćaju? Nisu. Koji su konkretni efekti njihove potrošnje 68 odsto
budžeta? Neosjetni. I tako dalje i tako redom.....
Ali deviza armije većine državnih činovika i nije opšte dobro i javni
interes, nego "moje dobro i moj interes". Empatija prema zajednici i
odgovornost prema njenom boljitku su priča za naivne i nesposobne budale koje
se nisu snašle. Ili su u pogrešnoj zemlji i u pogrešno vrijeme slijedile poruku:
"Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da
uradiš za nju i za sebe".
Нема коментара:
Постави коментар