Zašta da se borimo?

Počelo je vrijeme darivanja i lijepih želja, od Svetog Nikole, Djeda Mraza pa do Božić Bate. U tom prazničnom vremenu djeca čekaju paketiće, a odrasli male znakove pažnje i ljubavi.

Nešto malo prije praznika Narodna skupština RS usvojila je zajednički dar: budžet za narednu godinu. Kako se šuška budžetu su se posebno "obradovali" kulturnjaci, koji su strepili da bi mogli da ostanu i bez onih  manje od jedan odsto.

A para nema.....

Budžet Republike Srpske za kulturu u narednoj, kao i u onoj prije nje, i onoj prije nje, i onoj još prije te godine, nije restriktivan, on je potpuno mizeran.  Republika Srpska namijenila je kulturi u godini pred nama 0,57 odsto bruto nacionalnog dohotka.

Poređenja radi međunarodni prosjek izdvajanja za kulturu je 2,4 odsto, a premašuju ga naši susjedi Crna Gora, Makedonija i Hrvatska koje za kulturu odvajaju 2,5 odsto budžeta. Mlade države ozbiljno rade na stvaranju državnog i nacionalnog identiteta.

Italija je pretrpjela oštre kritike jer je zbog krize srezala budžet za kulturu na 1,1 odsto i tako se našla na začelju evropskih zemalja. Izdvajanja za kulturu na Islandu su 7,4%, Španiji 3,3% ili Francuskoj 2,5% budžeta.... Vlada grada Beča je unatoč trendu štednje zbog svjetske ekonomske krize prošle godine za kulturu i nauku iz budžeta izdvojila 231,3 miliona evra.

Za devet institucija kulture, koliko ih ima u RS, u 2014. godini planirano je ukupno 11,5 miliona KM, pet miliona manje nego je u kulturu ove godine uložio recimo Kanton Sarajevo.

Od tih 11,5 miliona 10,5 odlazi na plate i doprinose zaposlenih u institucijama kulture, a 170.000 za plaćanje komunalnih usluga (voda, struja, grijanje) u Narodnom i Dječijem pozorištu, Muzeju savremene umjetnosti, Muzeju RS, Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci, Biblioteci za slijepe i slabovide, Kinoteci RS, Rimskom municipijumu Skelani i Spomen-području Donja Gradina. 

Za putovanja i smještaj planirano je 1.500 KM za cijelu 2014., a za stručne usluge 15.000 KM. Za programske aktivnosti planirano je 800.000 KM.

Podrška individualnim umjetnicima, čije ime i djelo mogu da nas reprezentuju u svijetu i za šta je recimo Slovenija samo u 2007. godini izdvojila sedam miliona evra, u našem budžetu ne postoje.

Zaposlene u institucijama kulture RS uoči Svetog Nikole "obradovao" je još jedan iznenadni dar Ministarstva finansija RS. U pismu im je poručeno da će, budući da imaju bankovne račune, sve iznose za grijanje "Toplani" a.d., veće od planiranih budžetom, morati da plaćaju sami. 

Tako se nekomercijalna kultura našla pred još jednim finansijskim izazovom u kojem se kao jedino rješenje nameće gašenje bankovnih računa.

Za razliku od kulturne politike evropskih država, naše institucije kulture nemaju osim budžeta druge izvore finansiranja, jer ovdje ne postoje ni fondovi, ni fondacije, nema međunarodnih i regionalnih izvora finansiranja, nestale su zadužbine, ne postoje sponzori... 

Kultura je osnova identiteta naroda i ne poznaje granice država, pa je vjerovatno to rukovodilo vlasti i sa ove, a i sa one strane rijeke da odrede gotovo isti kolač u budžetu za tu oblast (Srbija 0,77 % za ovu godinu).

Upravo zbog toga scenarista i reditelj kultnih srpskih filmova Dušan Kovačević nedavno je zaprijetio da će napustiti Nacionalni savjet za kulturu Srbije. 

- U ovoj zemlji je najvažniji gasovod. Od kulture se svi sklanjaju. Ona je skrajnuta i ne postoji. Imam osećaj da Nacionalni savet radi kao neka ilegalna grupa, kao da smo neki hajduci pa istrčavamo i prepadamo! Meni nije stalo da u ovim godinama izigravam hajduka - rekao je Dušan Kovačević.

Ovdje o tome glasno ne priča niko. Javnost ne postoji, niko nikome neće da se zamjera, pa ni onda kada je u pitanju opšti interes, ni onda kada je u pitanju identitet, ni kada bi polemika možda, možda dovela do korekcije stava Ministarstva para.

Niko se nije upitao, kao što Dušan Kovačević jeste, šta ćemo to mi u kulturi ostaviti potomstvu? Kakav ćemo potpis staviti ispod našeg vremena? Niko nije rekao da je ponižavajuće kulturu posmatrati kroz manifestacije i sjetiti je se samo onda kada  obilježavamo godišnjice.

Naravno, nije da nije urađeno ništa. Divna i velika stvar je Andrićgrad.

Ništa manje velika stvar nije odlazak MSURS na Bijenale, otvaranje galerije u Akademiji, likovne kolonije Jahorina, Pliva i Trebinje, Dani Kinoteke i još mnogo, mnogo toga što se na kulturnoj sceni RS dešavalo zahvaljujući prije svega entuzijazmu i energiji mađioničara kreativaca koji sa minimalnim novcem pokušavaju da naprave iskorak.

Nažalost, sa tako malim budžetima nema većih zamaha,  jer institucije kulture moraju da gledaju kako da prežive i održe minimum programskih aktivnosti. 

Naravno ne čine kulturu institucije kulture, već individualci - umjetnici: slikari, pjesnici, pisci.... ali institucije su veoma važne u baštinjenju i prezentaciji kulturnog blaga naroda.

Zadušje

U srpskom jeziku postoji riječ "zadužbina". Ta riječ prvobitno se izgovarala "zadušje" (za dušu).

"Za dušu" su krajem 19. i početkom 20. vijeka izdvajali dio svog imetka i ostavili ga generacijama koje dolaze svi veliki trgovci koji su držali do  ugleda. I danas je Beograd prepun zdanja koja su svome gradu i narodu poklonili Persida i Rista Milenković, Vlajko Kalenić, Kapetan Miša Nastasijević, Ilija Milosavljević Kolarac....

Zadužbinarstvo se vezuje za lozu Nemanjića, a najstarija sačuvana zadužbina je manastir Studenica, koji je 1190. godine osnovao Stefan Nemanja.

Odskora i ovovremeni tajkuni počeli su da bivaju zadužbinari. U modi je gradnja crkava. Kao i Nemanjići, i naši tajkuni na freskama svojih hramova oslikavaju svoj i likove članova svoje porodice. 

I dok broj zadužbinara u gradnji vjerskih objekata raste, zadužbinara u kulturi i mecena gotovo da više nema. 

Naravno da država, ako hoće, može da nađe instrumente da one koji imaju novac podstakne da ga ulože u kulturu. Australija je recimo  osmislila način sufinansiranja svoje kulture kroz model Detaks. Prema tom principu, kada neki biznismen uloži 10.000 evra u kulturu, država ga oslobađa poreza u visini tri puta većoj od uložene sume. 

Prije neki dan jedan od najvećih srpskih slikara akademik Vladimir Veličković, koji godinama živi u Parizu, predložio je još jedan mogući model za spas srpske kulture.

On je izrazio žaljenje što je propuštena šansa da se hapšenje Miroslava Miškovića iskoristi za rješavanje gorućih problema u kulturi i predložio da se sa Miškovićem (i sličnima) sklopi dogovor da onoliko miliona za koliko ih terete da su oštetili budžet ulože u obnovu Narodnog muzeja.

- Nažalost, mi smo još u stadijumu primitivnog kapitalizma gde su neke vrednosti bitnije nego sve što je urađeno ili bi moglo da se uradi u kulturi. Kultura nije popularna, ali imati jahtu od 25 metara jeste. Ima ovde milionera koji bi, ipak, mogli da izdvoje mali 0,01 procenat za kulturu - predložio je Veličković.

Nije sve u parama, više od toga je u ljudima talentovanim, stručnim i posvećenim. Onima koji znaju da je kultura osnov identiteta jedne zemlje, jednog naroda, i da zemlja i narod koji nemaju vidljiv kulturni profil ne mogu da računaju na ravnopravnost sa svijetom, niti na poštovanje.

Srbija je, iako joj je budžet za kulturu mizeran, pokazala ozbiljnost dovodeći na čelo Ministarstva kulture Ivana Tasovca, stručnog i nestranačkog čovjeka, čovjeka iz svijeta umjetnosti sa ozbiljnim rezultatima iza sebe. 

Ako se ostvari aktuelna stranačka kombinatorika o kadrovskoj popuni resora kulture u Ministarstvu RS, nama, kako god da okreneš, spasa nema.  

I jedna legenda za kraj koja kaže da je Čerčil, kada mu je ministar odbrane u toku Drugog svjetskog rata tražio da se odobri veći vojni budžet na štetu budžeta za kulturu, rekao:  A zašta ćemo onda da se borimo?