Ubistvo tiranina

Ugledni austrijski istoričar Manfred Rauhenštajner nedavno je objavio knjigu "Prvi svetski rat i kraj Habsburške monarhije" u kojoj navodi da su Beč i Njemačka rat htjeli i prije sarajevskog atentata na Franca Ferdinanda.

Car kriv za rat

- Franc Jozef je kriv za izbijanje Prvog svjetskog rata. Bio je to njegov rat, on ga je kao neku divlju zver "pustio s lanca". U vrijeme julske krize, Franc Jozef se nijednom nije udostojio da pristustvuje sjednicama vlade. Kada je u avgustu poslao vojsku na Beograd, bio je to, formalno- pravno gledano, najobičniji upravni akt, piše priznati austrijski istoričar.

U knjizi na 1.222 stranice Rauhenštajner pokušava da otkrije kako je došlo do Velikog rata i ko je kriv za rat koji se u Austriji do danas zanimljivo krsti kao "posljednji rat Austrougarske monarhije".

Gavrilo Princip se pominje na samo dvije stranice njegove knjige i to ne direktno kao "atentator", iako se njegov čin naziva "političkim atentatom".

- Gavrilo Princip je samo slučajno ime u sinergiji Velikog rata. Mogao je Ferdinanda ubiti i neko drugi iz "Mlade Bosne", mogao je u tom automobilu da sjedi i neki drugi predstavnik carevine, recimo Poćorek, piše Rauhenštajner. 

I po uglednom austrijskom istoričaru, dugogodišnjem upravniku Vojnog muzeja u Beču u kojem se čuva automobil u kome su ubijeni Ferdinand i Sofija, a od ljetos u Ferdinandova krvava košulja, atentat na prestolonasljednika može se podvesti pod definiciju "ubistvo tiranina". 

Rauhenštajner otkriva da je 84-godišnji car samo nekoliko dana poslije atentata naredio vojnu akciju protiv Srbije i da je već 30. juna ili 2.

jula ratna mašina pokrenuta. Ultimatum Srbiji 25. jula bio je čist fol.

Za njega nema dileme da su "izvjesni vojno-državni krugovi Kraljevine Srbije" organizovali atentat, ali ne ide dalje Apisa. Bez obzira na to ističe da je grof Konrad Hecendorf taj koji je mnogo prije Gavrilovog pucnja tražio sve načine da napadne Srbiju.

- Šef Generalštaba carske armije, grof Franc Konrad Hecendorf je htio rat na svaki mogući način, svim mogućim sredstvima, jer je trebalo kraljevski Beograd dovesti u situaciju da se sjeti šta su Obrenovići obećali na Berlinskom kongresu (Bosna za status Kraljevine), a Karađorđevići od 1903. sistematski gazili. Monarhija je patila pod "deficitom rata", piše Rauhenštajner, objašnjavajući ponašanje Hecendorfa i "jastrebova" iz vojnih i državnih krugova tadašnjeg Beča.

Kada su Srbi u decembru 1914. godine istjerali austrougarsku vojsku iz Beograda,  Hecendorf je bio prvi koji je priznao poraz i tražio od cara da sklopi mir sa Srbijom, ali dalja sudbina rata više nije bila u rukama Beča, nego u rukama njemačkog cara Vilijama Drugog.

- Berlinu je tek tada stalo do rata, kad Beču više nije....Rat je tako ušao u drugo poluvrijeme, a dvije vojske, koje su ga otvorile, imale su u daljem toku samo minorne uloge: Srbi su umirali u Solunu, Austrijanci su se, po izgledu i ulozi sličniji narodnoj miliciji, nego armiji nekadašnje velike sile borili pod njemačkom komandom, piše Rauhenštajner.

Dva mita

Za kapitalnu knjigu uglednog austrijskog istoričara Rauhenštajnera na našim prostorima gotovo se još nije čulo, ali je zato pravu prašinu podigla jedna druga knjiga, australijskog istoričara sa Kembridža Kristofera Klarka. 

Klark je u prvom izdanju svoje knjige "Mjesečari" Gavrila Principa nazvao teroristom, a potom u njemačkom izdanju ovu riječ zamjenio "atentatorom".

Sarajevski atentat označio je razlogom za izbijanje rata, a Principa i „Mladu Bosnu“ nazvao "mjesečarima sumnjivih političkih ideja". 

Upravo zbog toga njemački nedeljnik "Di cajt" nedavno je ukrstio mišljenja dvojice istoričara. 

Klark je u tom razgovoru rekao da Austrougarska poslije Sarajevskog atentata nije imala drugog izbora nego da objavi rat Srbiji, dok je Rauhenštajner zastupao tezu da je car Franc Jozef od samog početka bio čvrsto opredjeljen za rat bez obzira na atentat. Podvukao je još jednom da je odluka o ratu donijeta početkom jula, a ultimatum Srbiji poslat krajem tog mjeseca iako se znalo da će rata biti šta god Srbija da učini. 

Smatra se da je upravo tih 37 dana između Sarajevskog atentata i Velikog rata, tzv. Julska kriza 1914.,  u nauci jedan od najistraživaniji ali i dalje najmisterioznijih dogadjaja ljudske istorije.

U Beču je u pripremi još jedna važna knjiga na kojoj radi tim istraživača Instituta za dunavski prostor i centralnu Evropu. Ta knjiga pod nazivom "Austrijski i srpski mitovi 1914 - 2014" pojaviće se u prodaji u jesen 2014., a njeni autori - Silvija Nađivan, Volfgang Pensold i Eva Tamara Tic nedavno su otkrili poneki detalj.

Oni smatraju da su dva mita u predvečerje sarajevskog atentata i simbolički i fizički udarali jedan na drugi: mit habzburško "širenje" i mit srpsko "zaokruživanje".

- Ta dva mita  kontaminirala su srpsko-austrijske odnose decenijama prije nego je Gavrilo Princip ispalio hice na  Franca Ferdinanda i  Sofiju, a svaki razuman dijalog je postao nemoguć, kažu autori koji takodje jasnu krivicu za izbijanje rata vide na austrijskoj strani i odluci Franca Jozefa da, kako je rekao, "jednom zauvijek sredi problem pod imenom Beograd".

Oni se slažu da ni atentator Princip, ni car Vilijam II u Berlinu nisu bili presudni akteri za izbijanje rata, nego da je car Franc Jozef htio da kazni i za sva vremena ponizi Srbiju.

- Nikada se još u istoriji međunarodnog prava nije dogodilo da jedna država ide u ratnu odmazdu protiv druge države za djelo koje se čak nije ni dogodilo na teritoriji države koja se kažnjava, kaže Pensold.

Ogledalce....

I dok se austrijski naučni krugovi drže činjenica u pokušaju da rasvjetle krvavi rat, u BiH, u zavisnosti od političkog trenutka, u opticaju su dvije teze: prva da je Princip pucnjem u Ferdinanda oslobodio Južne Slavene u BiH tuđinske čizme, i druga da je Gavrilo Princip srpski terorista.

Kako se bliži 100. godišnjica atentata zlopotreba činjenica u interpretaciji dogadjaja prije i za vrijeme Sarajevskog atentata postaje sve očevidnija. Političko, ali i naučno Sarajevo ponovo živi tezu da je Princip "srpski terorista" i da su sve patnje svijeta stvar "velikosrpske zavjere".

U istom gradu (u kojem se nalaz grobnica pripadnicima Mlade Bosne) u doba "bratstva i jedinstva" popularni pjevač sevdalinke Safet Isović pjevao je iz sveg glasa: "Gavrilo mladi junak iz Bosne, tvojim se djelom zemljaci tvoji ponose...."

U istom gradu danas je u opticaju ideja da se na, do posljednjeg rata Principov, a sada (kao i u vrijeme nacističke okupacije) Latinsku ćupriju, vrati spomenik Francu i Sofiji. Spomenik okupatoru na tom mjestu bio je postavljen 1917. i srušen godinu kasnije.

I dok Sarajevo razmišlja o spomeniku Ferdinandu, u carskom Beču ubijeni nadvojvoda ne samo da nema spomenika, nego ni groba, jer nije sahranjen u grobnici dinastije Habsburga, nego u privatnom dvorcu u Artštetenu.

Austrija je davno zabranila i upotrebu plemićkih titula svima, pa i Habsurzima. U jednoj mirnoj ulici Beča danas živi unuk Franca Ferdinanda životom anonimnog penzionera za čiju plavu krv u nekadašnjoj carskoj prestonici nikoga nije briga.

Srbi u RS i Srbiji, probudjeni iz sna u zadnji čas, pokušavaju da osmisle  načine da se odupru reviziji istorije i projektu "Srce Sarajeva". Kao i u posljednjih 100 godina, moralni i vojnički pobjednici poraženima su ostavili prostora da kroje istoriju, istorijsku svijest i pokušaju da na njih prebace moralnu odgovornost za sve što se dešavalo u 20. vijeku.

Utoliko je veoma važno ovo što se upravo dešava u naučnim krugovima Austrije. Ono što je otkrio i u novoj knjizi objavio "najdržavniji" vojni istoričar moderne Austrije Manfrid Rauhenštajner, kao i studija koju priprema grupa mladih bečkih naučnikam daju nadu da istorijske fakti ne mogu biti predmet zloupotrebe i da će pokušaji revizije istorije ipak ostati ograničeni na ovim prostorima. Ne našom zaslugom, naravno.