Koliko košta život?

Danima na TV kanalima paralelno, uživo mogu se pratiti dvije stvari: rijaliti programi i izbjeglička drama. Pa ko voli nek izvoli. Na jednom kanalu: jad, čemer, patnja, stradanje - realan život, na drugom: blud, ludilo, obijest - zbogom pameti! Što rekao Dragan Velikić otvarajući Sajam knjige u Banjaluci: "Na svetu je ljudi sve više, a pameti sve manje".

U direktnom TV prenosu sveopšte kataklizme utapanja u moru, gušenja u kamionima, pa onda bodljikave žice, šok-bombe, dimne bombe, pendreci, jauci, iscrpljena djeca… To šokirana, nemoćna i sluđena Evropa dočekuje stotine hiljada izbjeglica. Jer, dok se Evropa bavila Grčkom i Sirizom, Sirija i Levant su joj stigli do kućnog praga. Bumerang se vratio iznenada. A realno, katastrofa na istoku nije juče počela.

Od 2011. godine do danas Siriju je napustilo četiri miliona ljudi. Dva miliona utočište je našlo u Turskoj, a ostali su se smjestili u izbjegličkim kampovima u Egiptu, Libanu… Oko 750.000 djece u tim kampovima ne može da ide školu. Njihovi roditelji stanarinu u izbjegličkom getu plaćaju 100 dolara mjesečno, a ljudi iz nevladinog sektora ponekad naiđu da djecu uče slova besplatno. Jer, ti nevoljnici nisu imali 3.000 dolara po glavi da kupe život u Njemačkoj ili Švedskoj. Njihove živote ukrali su islamisti, trgovci oružjem i naftom, bjelosvjetski mešetari… Ali su ih zaobišli trgovci ljudskim životima.

Trgovci ljudima

Prema procjenama, od šverca izbjeglicama krijumčari zarade 150 miliona dolara godišnje, bez garancije da će ulog klijenta i da mu se isplati. Samo od 2000. godine oko 30.000 ljudi izgubilo je život na putu izbavljenja. Mali dječak Ajlan samo je simbol stradanja, isto kao što je Nojeva barka (ili gumeni čamci u Sredozemlju) opšte mjesto izbavljenja čovječanstva.

Jedan egipatski krijumčar kaže da je za šest mjeseci u Evropu poslao 10.000 migranata i zaradio dva miliona evra - neto.

"Želite li da prokrijumčarite 300 migranata, vlasti će uhapsiti njih 50, da pokažu Italijanima da nešto rade, a 250 će pustiti da nastave put prema Evropi. I za to će uzeti oko 15.000 evra", kaže on.

Razgranata mreža krijumčara ljudi visokoprofitabilna je industrija koja nema ni vjeru, ni naciju, ni granice.

Cjenovnik izgleda ovako: brod od Turske do Grčke košta od 1.000 do 1.200 evra, dok Avganistanci plaćaju oko 11.000 evra da dođu do granice Mađarske. Može i na rate. Pola odmah, druga polovina negdje oko Preševa.

U lancu trgovaca životima nisu samo banditi, u njemu su i političari i policajci i diplomate. Pa nije li ovih dana otkriveno da je francuski konzul u Ankari prodavao krijumčarima gumene čamce za migrante? Konzul je rođeni trgovac kojem je diplomatska služba samo dobar alibi. Sa naše tačke gledišta zanimljiva spoznaja, da taj vid diplomatske prakse, ipak, nije isključivo domaći proizvod.

Koliko onda uopšte košta život? Neki će reći ni pišljiva boba. U realnom vremenu i prilikama moglo bi biti tačno, jer 3.000 dolara po glavi nije nikakva garancija da ćeš preživjeti. Kako bi i bila, jer i kada preplivaš Sredozemlje, pređeš dugi put do "raja", tamo kod cilja, na ulazu u EU, kod šengenskih obećanih vrata one koji su rasprodali svu imovinu i trgovcima životima dali sve što su imali, čekaju zidovi, žice, hameri, policija, vojska, bombe, pendreci… Jer, "Evropa 2020", strateški dokument EU, nije predvidio seobu naroda. Zato je "Šengen" pao prvi, a onda i jedan od temelja demokratske Evrope, sloboda kretanja.

I niko ne zna šta će se na kraju dogoditi? Hoće li se slika Evrope promijeniti dolaskom miliona migranata? Prema procjenama UNHCR-a, trenutno je 60 miliona ljudi u svijetu spremno da krene u bolji život. Naravno da svi oni neće stići u Evropu, ali hoće veliki broj. Hoće li Evropa uspjeti da ih asimiluje? Da ih nauči evropskim vrijednostima? Da razumije one koji ni jezik ne znaju? Kako će proći ranjena Grčka, prva na udaru?

Za to vrijeme krijumčari životima će inkasirati više novca nego trgovci drogom. ISIL će prodavati jeftinu naftu na morskim pučinama i kupovati oružje. Trgovci oružjem će imati pune ruke posla. A život malog čovjeka, kojeg niko ništa ne pita, neće vrijedjeti ni pišljiva boba.

Isto kao što nije vrijedio ni u našem ratu. I ovdje se život plaćao. Cjenovnik je izgledao ovako: 5.000 njemačkih maraka koštalo je izbavljenje iz ratnog Sarajeva po glavi odraslog čovjeka. Život djece bio je upola jeftiniji i po cjenovniku izlazak djeteta plaćao se 2.500 DM. Opet bez garancije da će se uloženi novac isplatiti.

Novac se odnosio srpskim izbaviteljima, sumnjivog morala, a sa one strane dijeli sa istim takvim, njihovim kolegama, bošnjačkim krimosima i mešetarima. Baš toliki iznos platio je moj otac za svoju majku i sestru i njihovo izbavljenje sa Trga Pere Kosorića, ali badava. Tek negdje na samom kraju rata dvije oronule starice, izmučene i izgladnjele, izbavio je, po pravilu službe, UNPROFOR, preko "plavog mosta". Mešetari su uzeli pare dvije godine ranije.

Ali eto do danas, 20 godina poslije rata, nikad nikome nije presuđeno za slično krivično djelo. Niti je ikada podignuta ijedna optužnica.

Pa koliko onda uopšte vrijedi ljudski život?

Ako se uporede dostupni podaci, u prosjeku od 1.500 do 2.500 evra, po glavi. A nekada ni toliko.

Za mrtvog sina 5.000

Ovih dana pod ruku mi je došlo jedno "vansudsko poravnanje" kojim je bračni par iz Doboja na ime pogibije sina u ratu dobio 10.000 KM. Otac 5.000 i majka 5.000. Ali ne odmah, nego će im taj iznos biti isplaćen u obveznicama 2023. godine, ako dožive. Otac je već umro, a njegov dio za poginulog sina ušao je u ostavinsku raspravu kao pokretna imovina. Majka nije dobila pravo nasljedstva. Nije ni sestra. Sudija je zaključio da je otac bol za poginulim sinom odnio u grob i da pravo nasljedstva 5.000 KM u obveznicama sa rokom dospijeća 2023. godine ne prelazi na članove porodice.

Eto i toliko vrijedi život. Ne mora u kešu, može i u obveznicama sa odgođenim rokom isplate. Zavisi da li se cijena formira unaprijed dok je živa glava na ramenima, ili retroaktivno, kada je već pala mrtva.

Ali ne mora ni tako da se kupuje i prodaje. Može i dio po dio. Organ po organ. Tu cijene variraju u zavisnosti od dijela tijela koji se nudi. Na primjer, cijena srca na crnom tržištu može postići 13 miliona evra. Poslije čega si garant mrtav, ali uz dobru cijenu koju će inkasirati porodica.

Nedavno je objavljeno da je tipičan donor muškarac star 28,9 godina s godišnjim prihodom manjim od 830 KM (gola sirotinja), dok je tipičan primatelj organa s crnog tržišta muškarac star 48,1 godinu s godišnjim prihodom od 90.645 KM (stabilna srednja klasa).

Cijena organa u stalnom je rastu, a u crno tržište uključen je i veliki broj ljekara bez kojih ga ne bi ni bilo. Vjerovatno se i zbog toga ozbiljno razmatraju izmjene i dopune Hipokratove zakletve, čiji tekst i poruka su davno prevaziđeni. Prva rečenica novog pročišćenog teksta (posebno za hirurge) mogla bi da glasi: "Novac se uzima dok je suza u oku, poslije je kasno".

Kao novi unosni vid trgovine, oglasi za prodaju organa mogu se pronaći i na eBadžu i u novinama.

Zarada je velika. Recimo pacijenti, od kojih mnogi idu u Indiju, Pakistan i Kinu kako bi im se presadio organ, plaćaju i do 336.676 KM po organu koji im se donira, a oni koji ga prodaju dobiju oko 7.770 KM. Razliku od oko 250.000 KM čistih para dijele trgovci.

Crno tržište je u stalnom rastu, zbog sve veće potražnje, jer je u svijetu više od milion ljudi na listama čekanja za transplantaciju organa. Najtraženiji su bubrezi i jetre, a ilegalna preprodaja organa čini od pet do deset odsto svih transplantacija bubrega širom svijeta.

I mi ćemo nastaviti da pričamo o ljudskim pravima? I da ćutimo o ugrožavanju najosnovnijeg, prava na život.

Pa da završim kako sam i počela, sa besjedom Velikića na otvaranju Sajma: "Rečenica može biti bez subjekta. Život, takođe. Da nije tako, ne bi svet danas bio u stanju beznađa, apsurdniji nego ikada do sada u svojoj istoriji. Kako se odupreti sveopštoj manipulaciji, lažima i prevarama, svejedno da li podižemo kredit u banci, ili zaokružujemo ime na glasačkom listiću? Samo neslobodni žive po šemama koje je neko drugi za njih smislio, kao da su gobleni, a ne ljudi.

Sve više je u upotrebi sistem vrednosti koji negira svaku vrednost. Više nije normalno biti normalan. Nikada tiha većina nije bila tako neprimetna i nema kao danas.

U večnom ponavljanju istog, svaki čovek ima svoje zemaljsko vreme, i ne samo vreme, već i mogućnost da ostavi nekakav trag, da se ne prepušta stihiji, da se menja i da bude bolji".

Bez obzira na to koliko, realno, košta život.