Moj utisak je…..

Srbija iščekuje nedjelju uveče, početak jesenje programske sheme na TV B92 i odgovor na pitanje da li će veče provesti u društvu Olje Bećković.  To je moj "utisak nedelje".

Utisaka puna glava

Autorska emisija Olje Bećković "Utisak nedelje", koja traje u kontinuitetu više od 20 godina i koja je copy paste obrazac za mnoge kasnije pokusaje pravljenja slicnih projekata televizija u regionu, danima je u žiži srpskih medija i javnosti, nakon odluke poslovodstva TV B92 da je skine sa nacionalne frekvencije i prebaci na kablovsku B92 info.

Nakon što se Oljina fotografija uz tu mogućnost koja je šokirala Srbiju našla na naslovnoj strani jednih dvnevnih novina, u drugima je uslijedila  javna ponuda vlasnika PINK-a Željka Mitrovića u kojoj Bećkovićevoj nudi transfer na frekvenciju njegove tv, platu veću od 5000 evra, termin koji želi i potpuno slobodnu uređivačku politiku.

Pregovori između Olje Bećković, njenog pravnog tima i poslovodstva B92 nastavljeni su i narednih dana. Uz Bećkovićevu je stao i glavni i odgovorni urednik informativnog programa Televizije B92 Veran Matić, ističući da je "Utisak" jedan od najvažnijih elemenata identiteta te tv kuće.

Oglasio se i pravni zastupnik Olje Beckovic Goran Draganić koji je pozvao TV B92 da postuje ugovor sa autorkom i produkcijskom kućom Mreža čiji "prizvod" je "Utisak nedelje". Prvi "Utisak nedelje"  emitovan je u oktobru 1991. na TV Studio B, a od 2002. godine emituje se na TV B92.  Vjerovatno u Srbiji, a i izvan Srbije, ne postoji gledanija, a produkcijski jeftinija emisija. Ali ni emisija koja duže traje, u istom formatu i istom konceptu. Pune 23 godine.

Nekako uoči frke sa "Utiskom nedelje" koji je Srbiju podigao na noge i postao top tema srpskih medija,  neki ovdašnji tviteraš primjetio je kako  Republika Srpska nema novinarsku zvjezdu.

Upravo slučaj "Utisak" neosporno dokazuje zašto je nema, ako je nema.

Kada se ovdje dogodilo da na naslovnoj strani novina osvane tekst da je ukinuta neka gledana tv emisija na nekoj tv? Evo recimo "Presing" koji je  bio identitet RTRS-a? Kada je osvanuo tekst o tome da je neki novinar ili urednik napustio jednu tv kuću i otišao u drugu, zašto i kakav je transfer u pitanju? Kada se oglasilo o ukidanjima emisija i prelascima novinara  neko esnafsko udruženje? Kada je bilo koji novinar u ovoj zemlji bio tema za ozbiljan tekst, sagovornik u tekstu, izuzev u tv dodatku ili stranama na kojima se priča o modi i kulinarstvu?

Zbog svega toga, iz naše perspektive groznica u Srbiji i prašina koja se podigla oko "Utiska" izgleda nestvarno. Naravno, i ovdje se moze čuti poneki komentar o sudbini Oljine emisije, ali na isti način na koji se provincijski iskompleksirano udvara Goradanu Miliću, Denisu Latinu, Miroslavu Lazanskom ......

Više od 22 godine, koliko traje Republika Srpska, ona nema snage da  stvori prepoznatiljivo ime u svijetu novinarstva. Uslovno rečeno da  porodi novinarsku zvjezdu.

I ne samo novinarsku. Više od 22 godine, koliko postoji, Republika Srpska nije uspijela da napravi regionalno poznatu turbo folk pjevačicu,  rok bend, drim tim sportske ekipe, tenisera, košarkaša,  reditelja .....

Talentovanih ljudi ne nedostaje i to je neosporno. To dokazuje i  uspjeh svih onih koji su negdje drugo uspijeli da nametnu kapacitet i kvalitet koji su ponijeli sa sobom. Od Banjalučanina Dragana Ilića i njegovog brenda "Budjenje", preko Banjalučanke Tanje Šljivar, do Bijeljinca Save Miloševića ili  Dobojlije Danijela Šarića.

Ne brojim ovdju Sarajlije čija adresa stanovanja je 22 godine, a nekih i kraće Beograd, kao što su reditelj Srdjan Koljević, novinarka LJiljana Smailović ili dugogodisnji direktor drame Narodnog pozorišta Srbije Slavko Milanović.

Slavko je bio predratni direktor sarajevskog Kamernog teatra 55 i mnogo godina je živio u RS. Onda je otišao. Poslije nekog vremena postao je redovan član žirija Kočićevog Teatar festa, a onda su mu i ta vrata zatvorena. Vrata Beograda nisu. A i zašto bi? Kada grad gradom čine ljudi, a ne zgrade. Kada su Pariz Parizom napravili svi oni veliki slikari, pjesnici, glumci.... koje je privlačio kao magnet. Medju onima koji su ga proslavili malo je rođenih Parižana. Ali to u Parizu, kao u svakoj metropoli, nikoga i nije briga. 

Zatvoreni u vlastitoj klaustofobiji, rodjačko kumovskoj zajednici u kojoj važi pravilo "ja tebi vojvodo - ti meni sedaru" teško je iskristalisati  kvalitet i na konkursu, i na festivalu, i na utakmici, i u umjetnosti i na medijskoj sceni. PR stručnjaci bi rekli tako se ne pravi brend.  A i gotov kvalitet, ukoliko ovdje zaluta, brzo se istopi i poravna. 

Otjeraj pa vladaj

A kako smo učinili sve da stvorimo društvo bezimenih (po kojima se ništa neće zvati), društvo u kojem smo svi jednaki, društvo koje nema snage da podrži kvalitet ili da ga napravi i promoviše? Ovo su dvije istinite priče o tome, u moru sličnih.

RS i Banjaluka su na jedvite jade, zahvaljujući stručnosti i ugledu jedne žene uspijeli da dobiju licencu Kembridž centra. Danas je Kembridž centar jedina važna medjunarodna obrazovna institucija čije sjedište je u RS. Kembridž centar dobio je nekoliko godina poslije i pravo da vrši ulogu medjunarodnog ispitnog centra. Upravo to razbjesnilo je osoblje konkurentske organizacije u Sarajevu koje nije žalilo papira za pisanje žalbi Londonu da se to pravo oduzme. Nisu uspijeli. Od tog dana  pio medjunarodni sertifikat za verifikaciju nivoa znanja engelskog jezika naša djeca nisu morala da putuju u Sarajevo, Zagreb ili Beograd. Londonu je ostao čvrsto na poziciji da stoji iza kvaliteta ekipe Kembridž centra u Republici Srpskoj.

Potom je na molbu Kembridž centra u Republici Srpskoj, London  pristao, kao što je to već uradio za većinu zemalja centralne Evrope (Slovačka, Češka, Madjarska), da napravi udžbenike jezika prilagodjenje djeci u školama RS i BiH.  Sa početkom svake školske godine u nekom od medija problematizuje se uloga Kembridž centra u tom poslu.  Iako je nastavnicima i profesorima ostavljena mogućnost da sami izaberu udžbenik iz kojeg će učiti djecu, većina njih, što je i logično, opredijeljuje se na udžbenik koji je najbolji, najeudukativniji i u kojem nema grešaka.

Kokurenti koji stoje iza napada na Kembridž, da bi naravno oni dobili posao, svake godine iz rukava izlavače kao agrument to što je Mira Grbić, koja je osnovala Kembridž iako ga godinama ne vodi, zaposlena u Ministarstvu obrazovanja. Iako je otišla u penziju i dalje se taj navodni  "sukob" interesa provlači kao argument svih napada na Kembridž centar i medija i političkih stranaka. 

Naravno da nije problem  izbaciti udžbenike Kembridža iz škola u RS, još manji je problem ugasiti Kembridž u Republici Srpskoj i preregistrovati ga u Sarajevo, ali hoće li neko  odgovarati za uskraćivanje prava i mogućnosti generacijama mladih ljudi da dobiju kvalitetno obrazovanje i validan medjunarodni sertifikat u Banjaluci?  Neće, logično. 

Primjer dva. Nebojša Antonović slučajno se doselio sa porodicom iz Beograda u Banjaluku. Zavolio je grad u kom je služio vojsku. U Beogradu je igrao vaterpolo i odlučio da Banjaluci iskustvom i poznanstvima pomogne da napravi respektabilan vaterpolo klub.  Sa mnogo entuzijazma krenuo je da formira Vaterpolo klub Borac i uspostavio istoga časa veze sa svojim prijateljima u VK Partizan i zlatnim vaterpolistima Srbije. Doveo je momke iz Partizana da se u Banjaluci  pripremaju za evropsko takmičenje. Dogovorio je zajedničke treninge mladog tek osnovanog banjalučkog kluba i starih vaterpolo lavova. Želja mu je bila da Republika Srpska prva u BiH dobije vaterpolo klub koji će izaći na takmičenja u Evropi. Nije ni počeo, a  sreo se sa rodjačko drugarskim "ja tebi ti meni" šemama. Teška srca napustio je ne samo VK Borac, nego i grad koji je kao vojnik toliko zavolio.

Sjećam se neke godine da je bio dovoljan jedan telefonski poziv da Nebojša na Izbor Glasovog Sportiste godine dovede zlatne vateropoliste i  trenere, koji su od njih napravili legende. Baš tu noć u kojoj je Nebojša još živio u iluziji da će RS vaterpol tim izvesti u Evropu, zlatni vaterpolisti i treneri koji su ih stvarali govorili su kako su spremni  besplatno i od srca svo znanje koje imaju prenesu na mlade ljude VK Borac. Možda je baš i u tome "besplatno" bila kvaka koja im je zaključala vrata. 

Pozdrav iz Vituele

Mnogo je sličnih i istih primjera u ove 22 godine. A koliko je samo zlatnih olimpijskih medalja stiglo u Banjaluku prije toga? I zašto ne stižu danas?

Mojoj kćerki, tinejdžerki, pred kojom se otvaraju ista pitanja i dileme, ali i spoznaja o sredini u kojoj odrasta i mogućnostima koje joj pruža,  jedan prijatelj preporučio je roman "Popularna muzika iz Vituele". To popularno štivo švedskog pisca Mikaela Niemija govori o oblasti u Švedskoj u kojoj uz mnogo humora odrastaju dva dječaka u vremenu u kojem tehnički napredak mijenja njihovu malu provinciju.

- S vremenom smo shvatili da naš rodni kraj u stvari i ne pripada Švedskoj. Severni patrljak, nekoliko samotnih ritova u kojima su slučajno živeli ljudi koji su samo delimično uspevali da budu Šveđani. Bili smo drugačiji, malčice podređeni, malčice neobrazovani, malčice siromašnog duha. Nismo imali ni srne, ni ježeve, ni slavuje. Nismo imali poznate ličnosti. Nismo imali lunaparkove, ni semafore, ni dvorce, ni plemićke posede. Imali smo samo beskrajne količine komaraca, psovke i komuniste, opis je "naseobine", "kolektivne spavaonice" Vituele u kojoj ne živi nijedna poznata ličnost.

Etimiološki, provincija je izraz zapokrajinu, oblast ili područje izvan glavnog grada ili važnijeg centra, ali u suštinskom,  prenesenom smislu, provincija je izraz za obrazovnu i kulturnu zaostalost neke sredine,  nepovezanost sa zbivanjima u svijetu, malograđanštinu i palanaštvo.

To palanaštvo, kao malograđanština i duhovna ograničenost, dominantni je signum provincije. U njoj su svi jednaki  od učitelja, do doktora, preko vozača, do slikara, pjesnika, glumca... 

Kategorija provincije u tom smislu je relativan pojam, jer uvijek postoji od većeg veći i od manjeg manji. Provincija nije geografija, to je duhovna kategorija. Ne zavisi od veličine države, zajednice, autonomije, entiteta,  grada, nego od od sposobnosti te zajednice da daruje najbolje, da podrži najbolje, da privuče najbolje. 

U tome vjerovatno i leži odgovor na pitanje zbog čega mladi ljudi bježe odavde. Bježe ne samo zato što je zemlja siromašna i što će teško dobiti posao, oni odlaze jer traže svoj prostor, šansu da pokažu šta znaju i da se to znanje verifikuje realnom ocjenom njegove vrijednosti. Mladih ljudi  žele društvo koje će im dati šansu da uspiju i podržati ih na putu ka uspjehu. Društvo koje ih neće pitati ko im je tata, a ko mama, imaju li novac ili funkcije, koje im neće tražiti partijske knjižice, koje će ih pitati jedno jedino pitanje: da pokažu šta oni znaju. A znaju!

Za to vrijeme mi ćemo i dalje živjeti u Vitueli, zajednici bez prepoznatljivog identiteta koji jedino mogu da joj daju pojedinci ili timovi uspješnih i priznatih ljudi u svojim oblastima, čiji kvalitet će prepoznati svijet. 

- U takvom društvu istina više počiva na onome što stvari nisu, nego na onome što one jesu. Ako se na istinu pogleda u svjetlu njene prognanosti iz društva, naša društvena stvarnost nam se pokazuje kao izuzetno ružna, i ljepota više nije moguća ako nije laž.  U takvom društvu ni ljudskost više nije moguća ukoliko nije neljudska. I to je naša, bh stvarnost danas,  zaključak je ovoga o čemu sam pokušala da pišem koji je prof. Bajtal dao u knjizi "Al tempo".  Znači: "u takvom društvu ni ljudskost više nije moguća ukoliko nije neljudska". To nije stanje, to je dijagnoza.