Kako smo ubili rokenrol?

Posljednje što sam čula o Jovanu Joji Tintoru je da je negdje u ovo vrijeme prije dvije godine sa dva metka iz pištolja ubio Branka Petrovića iz sela Todorin Do kod Mionice i pobegao sa mjesta zločina. 

Nekoliko dana nakon toga policija u Valjevu saopštila je da im se "predao osumnjičeni za ubistvo Jovan Tintor (59), izbeglica iz Bosne i Hercegovine, koji živi u selu Kadina Luka kod Ljiga", i da se  brani ćutanjem. 

Tintor je iz pritvora pušten poslije dva mjeseca da se brani sa slobode, a prvostepeni sud mu je početkom ove godine izrekao presudu od devet godina zatvora.  U junu je ta presuda ukinuta i sudjenje vraćeno na početak.

Srpska stvar 

Poslije toga nisam više čula za Joju Tintora. Istina vidjela sam ga na nekom tv snimku na kojem je emitovan prilog o proslavi Krsne slave Republike Srpske u Sava centru u Beogradu u organizaciji Udruženja „RS – Čast otadžbine“.

Iako su "zli jezici" primjedbovali da je to „paralelna“ proslava u režiji starih SDS-ovih policajaca, oficira, finansijera koji ruše ovu vlast.... odmah mi je bilo jasno da je to čista paronoja. Jer samo koji mjesec prije proslave sa predstavnicima istog tog Udruženja u Beogradu su se sreli i razgovarali ministar boraca Petar Đokić i predsjednik BORS-a Pantelija Ćurguz. Baš bi bilo nemoguće da Đokić, čija je stranka članica vladajuće koalicije, i Ćurguz, koji je član i kandidat najjače stranke vlasti, obilaze i podržavaju članove Udruženja koji im "rade o političkoj glavi".

Ali to je već politika, a politika me ne zanima. Zanimaju me fenomeni. A fenomen jeste to kako je i kada Joja Tintor postao novinar? Sjećam se kako je postao savjetnik, ali tek juče u ruke mi je došao već sedmi broj časopisa "Srpska stvar" za koji piše novinar Tintor.

U afiši lista stoji da je njegov pokretač izvjesni Goran Govedar, a izdavač Udruženje "Samo sloga Srbina spasava". Direktor je Dragan Josipović, a glavni urednik Nebojša Vukanović. Adresa redakcije je Trg Nikole Pašića Beograd. Redakciju ovim redoslijedom čine: Matija Bećković, Jovan Tintor, Bora Đorđević, Vinko Perić, Veselin Đuretić..... i tako dalje.

Ta "Srpska stvar" nema internet stranicu i jedino što se o njoj može naći na globalnoj mreži je reklama za prvi broj koji se pojavio na kioscima "prvog dana Srpske nove godine". U reklami se potom smjenjuju skenirani tekstovi Matije Bećkovića, Jovana Tintora, Vinka Perića.

Joja Tintor se ukazuje preobražen u imidž intelektualca, sa prosjedom bradom i malo podužom kosicom. Iz daleka liči na Čarlsa Bukovskog ili Ernesta Hemingveja, nisam skroz načisto. 

Ne znam o čemu je u šest prethodnih brojeva pisao Tintor, ali u ovom je vidim baš  momački opleo po Neletu Karajliću i njegovoj knjizi "Fajront u Sarajevu".

- Nije sve u životu primitivna naivnost, zajebancija, pank i rokenrol, moj Nele. Ima u životu i ozbiljnih stvari, sudbonosnih odluka i krvavih zalogaja..... Veliki je tvoj žal za Jugom. Tvoja kuknjava iritira svakog poštenog, osviješćenog Srbina. ... To što smo mi odrasli slušajući slavuje i gusle, a vi, haustorčad, vrane i auspuhe, ne bi trebalo da bude razlog da se mrzimo. Neki od nas završili su i visoke škole, a ti, kolko vidim, svoje studije orijentalistike nisi završio. Nisi valjda čeko da to oposliš u Alijinoj džamahiriji, piše u novinskoj kritici književnog uratka dr Karajlića Joja Tintor u tekstu pod naslovom "O jugonostalgičarima, guslama i krvi".

Ovih nekoliko riječi pomoglo mi je da shvatim kako je uopšte došlo do odliva mozgova i priliva budala. Došlo je tako što su pametniji popustili i nagluli preko bare gdje nesmetano mogu da slušaju pank i rokenrol.

Baš to veče sam na skajpu pričala sa dvoje dragih ljudi, odraslih uz vrane i auspuhe, o tom šokantnom otkriću. U čudu su gledali novine i Jojinu fotku u njima. "A piše li tu i Kosta Plakalović?", pitali su vjerovatno inspirisani guslama u naslovu.

Poslije mi bi nekako žao. Jer oni su sa sobom u "američki san" ponijeli samo čiste ideale, lijepe uspomene i tešku nostalgiju. Ispričali su mi da tamo daleko bar deset puta dnevno pominju jednog čovjeka, urbanu sarajevsku legendu, Popa Žuću, u raji poznatog kao "Vopra ili tandara-mandara". Ovih dana Žući je istekla garancija na srce operisano 1998. pa su ga doktori u Banjaluci ponovo "našminkali". Žuća je fuga iz bolnice i viđen je ovih dana u Trebinju,  prepričala sam dijaspori nove detalje iz života prote, u kojeg se kunu odrasli uz vrane i auspuhe. 

Novinar Tintoreto  

Ali da se vratimo Joji. Taj lik što mi je zbavio novine "Srpska stvar" (izlaze u Srbiji) tvrdi da Joja nije samo novinar, nego i vlasnik tog lista. Ne znam da li je to tačno, ali vidim da u njima piše i Stefan Karganović o tome kako je u RS propala "narandžasta revolucija" koju je predskazivao. Joja pored teksta o Neletovoj knjizi SDS-u čestita 25. rodjendan. Ispod čestitke koju završava rečenicom: "Znam ja da su došla vremena kad često ni djeca ne poštuju svoje roditelje, a kamo li sadašnji stranački prvaci SDS-a njene osnivače. Ali kako bilo da bilo: Srećan ti 25. rodjendan", Jovan Tintor se potpisao uz titulu "vojvoda".

Ne znam kada je došao do tog zvanja, kao ni kada je završio visoke škole, ali ono što sigurno znam je da je Tintor oduvijek imao sklonosti ka umjetnosti. Prije rata se bavio molerajem i to nikada nije ni krio. Kažu da je od toga dobro zaradjivao, a držao je i kafanu "Čikin vir" u Semizovcu kod Sarajeva. Imajući u vidu njegove umjetničke molerske sposobnosti, od milja smo ga zvali Tintoreto.

Tintoreto je navodno za osnivanje SDS-a priložio po nekima 250, a po drugima 350.000 DM plus blindirani mercedes. Spadao je u kategoriju "dobrih srpskih domaćina", a Radovan Karadžić mu se za donatorske zasluge odužio imenovanjem za savjetnika predsjednika Republike Srpske. Bio je potpredsjednik SDS-a i prvi čovjek Kriznog štaba opštine Vogošća.

Svašta se o Tintoretu pričalo tih ratnih godina. Vogošća je poznata po slučaju nestanka više hiljada golfova dvojki sa lagera fabike TAS. Upućeni su tvrdili da do transfera polovine istih u nepoznatom pravcu nije moglo doći bez znanja predsjednika Kriznog štaba. Haustorčad sa Grbavice koja je ratovala u ispranim farmericama i patikama i sirotinjska Ilijaška brigada režali su na Vogošćansku vojsku koja se umundurila u šminkerske uniforme. Režao je i ostatak Vojske put Tintoreta i njegovog "pašaluka".

U pretpresu kuće generala Ratka Mladića pronadjen je njegov dnevnik u kom je napisao i to da je "Tintor za sebe zadržavao i dio nafte koja je trebalo da bude prebačena Vojsci RS". Ko će ga znati?

Sjećam se da me jednom na frontu prema Goraždu oficir koji je jedva pristao da dadne izjavu za medije podrugljivo upitao: Kako nam je predsjednik? Savjetuje li ga Tintor?  Svašta vi novinari znate, ali nikada nećete saznati o čemu Tintor može da savjetuje predsjednika?

Tintor je i u tim godinama pokazivao veliki interes za medije. Navodno je bio jedan od suvlasnika kioska kojima je raspolagalo SDS-ovo izdavačko-trgovačko preduzeće "Javnost". Iako se pisalo i pričalo da je povezan sa svakojakim švercom, pravosudje se tim nikada nije bavilo. Negdje 1997. godine hapsio ga je malo potom ubijeni šef policije Ljubiša Savić Mauzer.  Tintor je pušten, a nikada nije bilo nikakve optužnice protiv njega.

I onda je Joja nestao. Prvi put se u javnosti pojavio kada je upucao tog čovjeka kod Valjeva, a potom se ukazao u novinarskoj profesiji. Svašta se u tu našu profesiju uvuklo, ali da je Tintoreto postao novinar ne bi povjerovala da svojim očima nisam  čitala. 

Godinama gledam i srećem razne što zavisnike, što bolesnike od medija, pa one kojima je osnovna novinarska forma av,av,av...., pa politički pobodne na brzinu proizvedene medijske radnike, pa novinare avanzovale u savjetnike-cenzore i političke komesare, ali da mi je neko pričao da će Tintoreto završiti kao novinar, e u to ne bih povjerovala.

Skontala sam odavno i to, priznajem prilično kasno, da je kod nas patriotizam biznis od kog se jednako dobro živi, kao što se živi i od angažmana u NVO sektoru, ali da će Tintoreto spasti na novinarske grane, e to ne mogu da skontam, nikako.

I kako god da okrenem - obrnem koji su Jojini motivi da se okuša u novinarskim vodama, jer znam da je u njima para tanka, naum mi pada samo jedno: Joji je trebala zaštita. On je sada pod zaštitom novinarskih udruženja.  Sve dok ga kakav Sud časti ne isključi iz branše. Ali ne znam postoji li takvo tijelo, jer posljednji put prije četiri godine sam čula za neko isključenje.

Malo saznanje o Tintoretu i njegovoj novoj profesiji u stvari priča je o tome kako smo ubili rokenrol u nama. Ubili su ga monopolisti na "srpsku stvar" koji nisu morali preko bare da bi živjeli "američki san".