Vratite djeci Kostu V.

Dara Sekulić došla je uzbuđena iz šetnje. Teško je disala što od bjesa, što od čuda. Pa veli: Sada sam srela Sidrana. Ide iz škole.  Očajan je i kaže mi: Daro, imao sam divno, pametno i darovito djete. Onda sam ga poslao u školu i napravili su kretena.  Ništa meni, tada klinki, nije bilo jasno. Sada mi je jasno ama baš sve.  Kreteni od djece se prave tako što se kaznene metode usavršavaju do perfekcije i koriste se kao "stimulativne" u procesu obrazovanja. To je odgovor na pitanje djeteta: Zašto mi ne daju da budem dobar/ra?

Djeca su ljudi

Narodna skupština RS usvojila je protekle sedmice Informaciju o realizaciji Strategije razvoja obrazovanja od 2010.- 2014. Ministarstvo obazovanja potom je okupilo oko 220 nastavnika i profesora, 14 pedagoga, sedam psihologa i 30-tak savjetnika Pedagoškog zavoda RS kako bi pristupilo izmjenama nastavnog plana i programa u osnovnim i srednjim školama. 

Te izmjene podrazumjevaju i izmjene pojedinih udžbenika bazirane isključivo na primjedbama nastavnika, a ne na analizi stručne komisije.   Sve treba da se odigra u rekordno kratkom roku.

Praksa u svijetu kaže da je, nakon što sadržaj udžbenika bude prihvaćen, potrebno još 18 do 24 mjeseca da se udžbenik nađe u učionici, odnosno u rukama učenika. 

Primjera radi susjedna Hrvatska na izmjenama nastavnog plana i izmjenama udžbenika radila je pune tri godine. Udžbenici modernizovani i sa smanjenim brojem nepotrebnih sadržaja od jeseni će se koristiti u nastavi. Sve to mi ćemo da uradimo u naredna tri mjeseca.

Zato su u pravu poslanici koji su u diskusijama o Strategiji upozorili da je nephodno primjeniti iskustva drugih zemalja i da eksperimentima nema mjesta kada je u pitanju obrazovanje jer ono utiče na razvoj cijele zajednice i jer su te greške dugoročne i teško popravljive.

Oni koji se stručno bave ovim pitanjem ističu da je udžbenik samo jedan od izvora znanja i informacija u procesu učenja. Jednoglasni su u ocjeni da je važan, ali i da je mnogo važniji edukativni odnos nastavnika prema djeci i podsticanje da koriste i druge izvore, da istražuju, upoređuju, selektuju i bez straha zaključuju.

I tu leži osnovni problem podizanja kvaliteta obrazovanja i nivoa znanja učenika kod nas. Jer dok god djecu učimo da bubaju i od njih tražimo puku reprodukciju nabubanoga, neprimjenjujući interaktivne nastavne metode u kojima se podstiče debata i diskusija u čijem fokusu je učenik, teško da će obrazovni proces doživjeti pomake u smislu dječijih postignuća.

Takav obrazovni sistem ubija u djeci svaku kreativnost i motivaciju.  A ako bi cilj obrazovanja trebalo da bude da svakom pojedincu omogući da razvije vlastiti potencijal i afinitet najviše što može, onda je jasno da se represivnim i kažnjeničkim metodama to ne postiže.

Dobar obrazovni sistem trudi se da stalno ohrabruje djecu, da razvija njihov potencijal i da iz njih izvlači maksimum, da im usadi stav i posebno da ih obuči kako da sebe poštuju, kako u sebe da vjeruju. Takav sistem ne dozvoljava propuste prema djeci kao ljudima i ne sječe im krila čim ih rašire da polete, nego im otškrine prozor i daje vjetar u leđa.

Najbolji primjer takvog pristupa je IS Petnica, koja je uspjela  da napravi obrazovni bum, a njeni polaznici su u svojim kasnijim postignućima opravdali trud onih koji su u njih ulagali znanje i pedagoško iskustvo.

Stručnjaci iz Petnice zato i upozoravaju da je reformu školstva neophodno izvršiti prije svega u  metodici nastave, organizaciji i primjeni svjetskih iskustava i sistemu moderne škole.

- Gradivo u našim školama je preopširno, a bubanje činjenica kod djece ubija kreativnost, ruši motivaciju i ne daje efekte. Zato Petnica u svoje redove i ne prima one koji imaju odlične ocjene, niti one koji su pobjednici takmičenja u redovnom školovanju, kaže direktor Petnice Vigor Majić.

On priznaje da Petnica čini "opasnu jeres", jer vjeruje da su djeca koja je pohađaju pametna, bistra, racionalna i da umiju sama da procjenjuju.

I Majić je u pravu, Petnica je “obrazovna anomalija”, jer u njoj se nastavnici iskreno trude da razumiju i poštuju djecu, da ih nauče a ne da lupaju kečeve, a taj odnos im se vraća i rezultatima koje njihovi polaznici postižu i uvažavanjem koje su zalužili.

Triput mjeri....

Još jedna osobenost našeg obrazovanja je i to što nastavnike kada uđu u škole više ne provjera niko.  I dok sve države imaju neki sistem licenciranja i akreditacije kojima uslovljavaju nastavnike da se profesionalno usavršavaju, samo kod nas je licenciranje ukinuto, a da nije ni počelo.

I dok se i dalje igramo uvođenja metoda neprimjenjivih u svjetskoj praksi, kada se uzmu u obzir međunarodna testiranja kao pravi parametri u ocjeni stvarnog znanja učenika u Srpskoj, rezultati su više nego poražavajući. Da je znanje đaka iz matematike, geografije, biologije, fizike i hemije ispod međunarodnog prosjeka, pokazalo je i međunarodno istraživanje TIMSS 2007. godine. Naši djaci bili su lošiji od svojih vršnjaka u Srbiji, Rumuniji i Bugarskoj. 

Poznato je da obrazovni sistem Finske daje najbolje rezultate u svim testiranjima učenika, a kako se procjenjuje ključnu ulogu u tome upravo ima stroga procedura selekcije nastavnika i njihov stalni rad na profesionalnom razvoju i usavršavanju.  

I dok su rezultati takvi kakvi jesu, javnost i dalje nijemo posmatra sa strane, kao da se to krupno i važno pitanje ne tiče svih nas. Wegovo kvalitetno rješavanje i uspjeh trebalo bi da bude opšti društveni interes. U tom interesu nema politike, nema i ne bi trebalo biti pozicije i opozicije, a zamjerke i rješenja političkih faktora mogu da se uvaže u širokoj raspravi u kojoj struka mora da dadne posljednju riječ. 

Ali kako uopšte podići svijest o opštem dobru kada javnost ne postoji.

Kada ni struka, ni savjeti roditelja, ni profesori, ni pedagozi, ni direktori ne reaguju na novih 11 kažnjeničkih mjera Pedagoškog zavoda u slučajevima izostanaka učenika.

Jedna od tih mjera propisuje da izostanke moraju da pravdaju oba roditelja zajedno, ali se dodaje da škole mogu same da izabaru mjere koje će da primjenjuju. Ali same mjere su bile dovoljne da roditelji dva po dva krenu put zbornica. 

Uloga obrazovanja pored toga što mora podsticati sve ljude da uče i napreduju, ne samo do željene kvalifikacije, nego i do zadovoljavajućeg nivoa kvaliteta života, jeste i u tome da ono stvara ljudski kapital jedne zajednice.

Ako ministartsvo, ili pedagoški zavod uzima sebi za pravo da dovodi u pitanje povjerenje po svim linijama – roditelj-roditelj, roditelj-dijete, roditelj-nastavnik, nastavnik - dijete, onda se postavlja pitanje na koji način obrazovne institucije vrše svoju prosvjetiteljsku ulogu.

Druga mjera govori o tome da se djeca zbog izostanaka upućuju subotom na dobrovoljni rad!!! Ni ova mjera ne samo da nije primjerena, nego, kao ni prethodna, nema zakonsko utemeljenje.

Način realizacije takve mjere, sadržaj, smisao i cilj nije naveden u njoj, pa je teško govoriti o pedagoškoj vrijednosti. 

Obrazovni sistemi u drugim državama koriste razne mehanizme saradnje sa roditeljima, učenicima, nastavnicima, a jedan od njih je angažovanje učenika u van-nastavnim aktivnostima, organizacija događaja u kojima će razviti kreativnost, timski rad i vještinu kritičkog promišljanja.

Ali ni to se nas ne tiče. Mi i dalje razvijamo sopstvene eksperimentalne metode u kojima su kunići naša djeca. 

Uz sve ove fakte, jasno je da je direktor Petnice u pravu kada ističe da naše obrazovanje ne prati nikakve trendove najmanje 40 godina i da mi imamo školu kakvu što smo imali oduvek, po modelu iz 17. veka. U tom obrazovanju u posljednjih 70 godina došlo je do jedne jedine promjene: izbačen je marksizam i uvedena vjeronauka. 

I ovdje ću stati. A u tom predahu i nadi da ćemo svi zajedno uraditi sve da obrazovanje bude što bolje i kvalitetnije, da nam djeca budu srećna i pametna, citiraću jednog iskusnog profesora Univerziteta koji sa ponosom može da kaže da je postignuće onih koje je učio priznato širom planete:  Ja bih profesorima propisao zadatak da najmanje jednom mjesečno gledaju "Šešir profesora Koste Vujića".

To je onaj film u kojem je Vujićeva posljednja generacija sjajnih đaka, medju kojima su Jovan Cvijić, Jaša Prodanović, Ljubomir Stojanović, Mika Petrović Alas, Pavle Popović, Milorad Mitrović, ispjevala: Priči ovoj nema spora, gimnazija otkad posta, nije bilo profesora, kao što je Vujić Kosta. Sa pojavom i u svemu, on je čudan da se pamti, ovu ljubav prema njemu, Prve muške maturanti. 

Koste Vujići postoje i danas. Pomozimo im da pobijede!