Skupština srpskog naroda u SRBiH 9. januara
1992. godine donijela je Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u
BiH, koja ostaje u sastavu SR Jugoslavije kao njena federalna jedinica.
Nešto ranije, 24. oktobra 1991. godine osnovana
je Skupština srpskog naroda u BiH, nakon što su 14. oktobra srpski poslanici u
Skupštini SRBiH preglasani. Skupština je potom raspisala plebiscit o ostanku
srpskog naroda u Jugoslaviji na kojem su se Srbi u BiH u gotovo stoodstotnom
procentu izjasnili "za".
Bošnjački i hrvatski politički predstavnici i
poslanici nisu priznali rezultate plebiscita, poslije čega su srpski poslanici
iz svih političkih partija nastavili rad u Skupštini srpskog naroda SRBiH i
donijeli niz akata koji će biti pravni temelj za konstituisanje RS.
Deklaracijom o proglašenju Republike srpskog
naroda u BiH, koju su donijeli 9. januara 1992. godine, de fakto je rođena
Republika Srpska. Drugi važan akt koji je donesen je Ustav od 28. februara
1992. godine.
I to je istorija. A danas? Danas je od 11 članova Deklaracije u
dejtonskom Ustavu ostao važeći samo jedan,
član 5, koji govori o punoj ravnopravnosti i jednakosti naroda i građana
pred zakonom i zaštiti od bilo kog oblika diskriminacije.
Suđenje
Ove sedmice u Ustavnom sudu BiH održana je javna
rasprava po apelaciji bošnjačkog člana
Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića za ocjenu ustavnosti članova Zakona o
praznicima RS, kojim se kao Dan Republike Srpske definiše 9. januar.
Iako je suština Izetbegovićeve apelacije bila u
tome da "odredbe Zakona o praznicima RS nisu u skladu sa Ustavom BiH, jer
negiraju osnovne vrijednosti ustavnopravnog poretka BiH", zanimljivo je da
je tek kasnije otkrio da ova suštinska teza ne stoji i da je Zakon o praznicima
RS ustavan, zbog čega mu je preostao još samo jedan argument, a to je datum 9.
januar, dan kada se obilježava pravoslavni vjerski praznik.
Zato je svoje argumente i temeljio na samo
jednoj činjenici, a to je da je navodno riječ o vjerskom, a ne sekularnom
prazniku, jer se 9. januara obilježava i krsna slava Sveti Stefan, što
"vrijeđa vjerska osjećanja građana RS nesrpske nacionalnosti".
Izetbegovićevi advokati su se tokom izlaganja
pozivali na ocjenu Venecijanske komisije da bi "9. januar, kao datum kada
se obilježava Dan RS, mogao biti diskriminirajući, jer je tog dana 1992.
usvojena Deklaracija o proglašenju Srpske Republike BiH", ali su odustali
od teze da je sam Dan RS "neustavan".
Kako je moguće da Izetbegović nije znao da je
obilježavanje Dana RS u skladu sa Ustavom BiH, jer entiteti imaju pravo da
obilježavaju svoje praznike? Koji pravnik mu je pisao apelaciju, a da ga nije
obavijestio o toj najbitnijoj činjenici u njenom sadržaju?
Upravo ta "sitnica" dovoljna je
potvrda teze da je i ova apelacija samo još jedna politička ujdurma, koja u redovnim
vremenskim intervalima ovdje ne posustaje više od 20 godina.
Kada je ostao bez suštinskog argumenta
apelacije, Izetbegovićev pravni tim u toku rasprave kao jedini argument zbog čega
bi Ustavi sud trebalo da ospori obilježavanje Dana RS iznio "očigledno učešće
Srpske pravoslavne crkve u njegovom proslavljanju", navodeći da proslava
počinje svetom arhijerejskom liturgijom.
Sa pravnog stanovišta jasno je da je ova teza
loša, jer u Zakonu o praznicima RS 9. januar je definisan kao Dan Republike
Srpske, a krsna slava i svetac Sveti Stefan (koji pada na taj dan) se nigdje u
zakonu ne pominju.
Ako je tako, a jeste, jasno je da svaki sud, pa
i Ustavni može da sudi samo na osnovu pravnih činjenica, pravnih akata, zakona…
a ne na osnovu manifestacionih, propratnih događaja.
Ta mala činjenica još jedan je dokaz da je
podnošenje apelacije politička ujdurma, koja nema zakonsko uporište.
Možda upravo to i jeste razlog zbog kojeg nikada
nijedan političar iz RS nije ni pokušao da na Ustavnom sudu BiH ospori
proslavljanje 1. marta kao "Dana nezavisnosti BiH" ili 25. novembra
kao "Dana državnosti BiH".
Iako država BiH nema zakon o praznicima
(godinama ne postoji politički konsenzus), oba ova praznika definisana su
Zakonom o praznicima FBiH, a Federacija, kao i Republika Srpska, ima ustavno
pravo da definiše svoje praznike.
Druga je stvar što se taj datum pokušava
nametnuti kao praznik cijele BiH (kako i piše u zakonu u kojem se naziva Dan
nezavisnosti BiH, a ne Dan nezavisnosti FBiH), pa se i prijem tim povodom
održava u Predsjedništvu BiH, a ne u Predsjedništvu FBiH.
Ali da se opet vratimo u istoriju. Bošnjaci i
Hrvati su na referendumu 29. februara i 1. marta 1992. godine dali svoj glas za
nezavisnu BiH i njen izlazak iz Jugoslavije. Od izašlih na referendum njih 99
odsto glasalo je "za" izlazak SRBiH iz tadašnje države, Jugoslavije.
(U zemlji apsurda to su danas najveći jugonostalgičari). Prema Zakonu o
praznicima FBiH taj dan slavi se kao Dan nezavisnosti.
Nije nevažno podsjetiti da je istoga dana, 1.
marta 1992. godine ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji u Sarajevu
ubijen srpski svat, što je bila prva naznaka krvavog raspleta čiji smo svjedoci
i žrtve, svako na svoj način.
Ali i ovdje se problem može postaviti na isti način.
Ako praznik kao takav ima utemeljenje u zakonu, jer FBiH, kao i RS, ima pravo
na definisanje svojih praznika, da li su manifestacione aktivnosti koje ga
prate prihvatljive za sva tri naroda?
A vijesti emitovane na taj dan kažu ovako:
"Polaganjem vijenaca, minutom šutnje i učenjem
fatihe za sve borce koji su dali živote za odbranu BiH, danas je ispred Vječne
vatre u Sarajevu obilježen 1. mart, Dan nezavisnosti BiH".
Ili ovako:
"U sklopu svojih školskih aktivnosti, učenici
Osnovne škole 'Đulistan' iz Lješeva kod Ilijaša, kao i prethodnih godina,
obilježili su 1. mart, Dan nezavisnosti BiH posjetom šehidskom mezarju Kovači u
Sarajevu, gdje su položili cvijeće i proučili fatihu na mezaru prvog
predsjednika RBiH Alije Izetbegovića".
E sada, da li je učenje vjerskog obreda
"fatihe", bez vršenja vjerskih obreda druga dva konstitutivna naroda,
kao i posjeta djece mezarju Alije Izetbegovića na taj praznik diskriminacija?
Da li možda to vrijeđa Srbe? Pa i Hrvate?
Ako je osnovni argument za Izetbegovićevu
apelaciju stav Venecijanske komisije da
je "izbor 9. januara za Dan Republike Srpske, podstaknut osjećajima i događajima
od značaja za samo jedan narod, dok ga druge zajednice smatraju bolnom
uspomenom i kao takav može dovesti do diskriminacije", i ludom je jasno da
je i "izbor 1. marta za Dan nezavisnosti, podstaknut osjećajima i događajima
od značaja za samo jedan narod, dok ga druge zajednice smatraju bolnom
uspomenom i kao takav može dovesti do diskriminacije".
Isto kao što je jasno da i u ovom slučaju
apsolutno (možda čak i više nego kada je u pitanju Zakon o praznicima RS) može
da se primijeni i drugi stav
Venecijanske komisije da: "Ustav BiH poznaje, ne samo obavezu
zaštite individualnih prava i sloboda u slučajevima diskriminacije, već i u
smislu ustavnog principa jednakosti svih konstitutivnih naroda, čime se
zabranjuje bilo kakva privilegija ili ekskluzivitet jednog naroda u odnosu na
druga dva".
Ovo tim prije što se 1. mart uporno nameće
pripadnicima srpskog naroda u BiH kao državni praznik. I što se proslavlja u zajedničkim
institucijama države, kakva je Predsjedništvo BiH. I što se na njegovom
obilježavanju vrši samo muslimanski vjerski obred iako 1. mart ne pada ni na
jedan muslimanski vjerski praznik.
Slava, svjetska baština
Zanimljivu tezu u Ustavnom sudu BiH prilikom
rasprave o Izetbegovićevoj apelaciji iznio je jedan od članova delegacije
Narodne skupštine RS, istoričar Željko Vujadinović. On je na osnovnu zamjerki
"optužbe" o navodnom vjerskom karakteru Dana RS govorio o samom
svetitelju koji "pada" toga dana.
Iznio je podatak da je sveti Stefan Jevrejin, zaštitnik sirotinje, kojeg
slave svi hrišćani. Ali i to da su svi i srpski vladari, kao i vladari
srednjovjekovne Bosne uz lično ime nosili i ime Stefan, pa tako i najpoznatiji
od njih Stefan Tvrtko I Kotromanić.
Ali ono što nikako nije jasno u cijeloj toj priči,
jeste zbog čega Izetbegovića ili bilo koga drugog vrijeđa krsna slava koja je
simbol zajedništva, druženja, dan kada su se i ovdje u BiH oduvijek za istom
trpezom rado okupljali i rodbina, i komšije, i prijatelji, bez obzira na to
koje su vjere bili.
Ima još jedna mala činjenica na koju su svi
zaboravili. Srpska krsna slava lani je uvrštena na UNESCO-ovu Reprezentativnu
listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa cijelog čovječanstva. U dokumentaciji
koju je UNESCO usvojio ukazuje se na značaj slave u srpskom narodu, prije svega
kao simbola zajedništva i ističe da se sam slavski obred sastoji iz prethrišćanskih,
hristijanizovanih i hrišćanskih elemenata, što podržava kulturnu raznolikost čovječanstva.
Biće da Bosna nije čovječanstvo.
A baš zbog onog 1. marta nastala je možda jedna
od najjugonostalgičnijih ispjevanih pjesama: "Danas je dan, Dan
Republike/I stara kaže Dragane šuti/Skrati jezik mogu te čuti". Pa ne mogu
se baš tako ubiti svi naši dani. Jednostavno, nije realno.
Нема коментара:
Постави коментар