A da vam ispričam vic?

Šta čovjek može da promijeni onda kada ne može da promijeni ništa? Kako god kontam dvije stvari: da uradi ono što je do njega, što ga ne košta i da ne prestane da se zajebava, na svoj i tuđi račun.

Ne znam da li bi se sa tim složili psiholozi, pedagozi i razni analitičari, ali sigurna sam da bi glavom klimnuli pragmatici.

"Poljar Ahmo"

"Ja sam došao danas, jutros... pred fabriku kablova u Jagodinu, i video sam jedan lep sat, divan jedan sat na ulazu koji ne radi. Hteo sam da se vratim. Rekao sam - O.K! Imate problema sa tehnologijom, imate problema sa sirovinom, imate problema sa obrtnim kapitalom, ali koji je problem da ovaj sat radi? Je l’ to problem?

 I to je ono što sam hteo da vam kažem. Dajte da uradimo ono što možemo da uradimo, a da se ne vadimo na opravdanja - svetska zavera. Možda ima i svetska zavera! Ali hajde prvo da vidimo šta mi radimo u svom dvorištu, šta mi radimo u svom gradu, šta mi radimo u svojoj zemlji, pa ako uradimo svoj domaći zadatak, onda da vidimo da li nas mrzi nastavnik ili nas ne mrzi nastavnik".

 Tako je na temu: postoji li bar mala šansa da svijet bude bolji i da zemlja u kojoj živimo bude bolja, jednom prilikom govorio Zoran Đinđić.

 Nevjerovatno je kako su precizne i slikovite bile dijagnoze tog obrazovanog, pristojnog i, što je najvažnije, lijepo vaspitanog čovjeka.

 I zaista, odnos pojedinca prema poslu, zajednici, sebi vidi se odmah, na prvi pogled. Kao i odnos onih koji upravljaju ljudima. Da li neki direktor hoće ili neće da nešto uradi jasno se vidi čim zakoračiš u firmu ili instituciju u kojoj direktoruje. Ako je okrečeno, ako je čisto, ako su sijalice ispravne, stolice popravljene... jasan je znak da želi i da hoće. Da sam ja neko znala bih nepogrešivo koga da imenujem i koga da smijenim. Sreća, nisam...

Ali da se vratimo temi.

 Baš ovih dana jedan čovjek u Bijeljini zgrožen prljavštinom, smećem i mrtvim pticama oko kojih se igraju djeca odlučio je da očisti park. Mediji su objavili kako je kupio kese za smeće, stavio rukavice i dao se na posao. Već sama činjenica da je nešto što je u civilizovanom svijetu normalno kod nas dospjelo do medija govori dovoljno.

 "Ja živim vani, došao sam ovdje sa familijom, proveo dva dana u parku, i bio sam prosto šokiran kad sam vidio količinu smeća u kojem se djeca igraju. Ne pristajem da se adaptiram kao bubašvaba, nego sam odlučio da samoinicijativno krenem i čistim. Danas ću raditi čitav dan, u četvrtak sam u avionu i odlazim na svoju destinaciju. Vratiću se opet za šest mjeseci, ako bude ista situacija, opet ću isto uraditi. Za mene je ovo katastrofa, jer ovaj park je ogledalo duše grada. Ja ne mogu s tim da se složim kao pojedinac", rekao je čovjek čije ime nije objavljeno.

 Prolaznici su ga gledali kao Marsovca dok je čistio park, sjedili su na klupama, neki su ležali, djeca su se igrala u smeću... i niko mu se nije pridružio.

 Ne tako davno jedan moj drugar uzeo je rukavice i kese za đubre i okupio klince iz komšiluka da skupljaju smeće ispred zgrade. Isto su ga gledali i isto su se čudili slučajni prolaznici. Niko iz zgrade nije izašao da im se pridruži. Nije bilo ni TV kamere da zabilježe "incident". Jedino što se dogodilo bilo je vidljivo golim okom -  nestalo je đubre ispod prozora.

 Nekada kada sam bila klinka svako naselje u mom gradu imalo je svog parkara. Taj čovjek sa jedinom radnom opremom - šiljatim štapom, skupljao je papiriće i ganjao nas kad zagazimo na travnate površine. Noćna mora, strah i trepet klinaca u kraju bio je parkar Ahmet. Naš poljar Lijan. Ahmo Lukač predano je dežurao 24 sata i čuvao travu i ruže. Iako je svoj posao radio više nego savjesno, stanari bi se bar jednom mjesečno organizovali na zajedničku radnu akciju čišćenja, što haustora, što parkova.

 Bilo je to nekad. A onda je "zanimanje" parkar izumrlo. I ne samo "zanimanje". Izumrlo je koješta. A nisu baš sva velika djela nastala zahvaljujući velikim parama, nego zahvaljujući pravim ljudima.

 "Tornjak pred sudom"

 Za napredak i razvoj svakog pojedinca, ali i društva presudan je duh. Humor, šala, vic, zajebancija na svoj i tuđi račun sasvim sigurno je jedan od najvažnijih preduslova da jedna sredina, grad, zajednica... profiliše i da kvalitet u svim oblastima: od umjetnosti, preko rokenrola, do politike.

 Kako? Ispričaću vam jednu priču, ako je niste čuli. Riječ je o predstavi "Tornjak pred sudom", u režiji iskusnog novinara i urednika Ekrema Milića.

 Ekrem je u sudnici Opštinskog suda u Sarajevu 28. aprila pismeno i usmeno zatražio da se u presudi inspektorica Kantonalne inspekcije Sarajevo Saida Čapljić izvini njegovom psu tornjaku Montiju zbog klevete i pokušaja "montiranja procesa".

 - Tražim da sud naloži inspektorici Čapljić da se izvini tornjaku Montiju zbog klevete i nanošenja duševne boli i psu i njegovom vlasniku - rekao je Ekrem u završnoj riječi koja je unesena u zapisnik.

 Milić i Kantonalna inspekcija se spore od 2013. godine. Inspektorica Čapljić je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 300 KM, jer, po njenom mišljenju, tornjak Monti nije uredno vakcinisan i čipovan.

 Ekrem se na tu kaznu žalio i predočio dokaze da njegov Monti ima uredniju dokumentaciju od inspektorice Čapljić. Monti ima čip od 2007. godine, kada je rođen. Ima pasoš, rodoslov i veterinara koji ga redovno vakciniše. Milić je u sudnici rekao da je inspektorica Čapljić pokušala "napakovati" kaznu tornjaku Montiju.

 Sud je nakon dvije godine trajanja procesa konačno presudio: Milić ne mora da plati kaznu, a inspektorica mora da se izvini Montiju.

 Tekst je do medija dospio tek ove sedmice, sa više od mjesec zakašnjenja. I privukao veliku pažnju javnosti koja je bez obzira na vjeru, naciju, državu, političko opredjeljenje... jedinstveno pozdravila odluku suda. I složila se da kada je pravna država u pitanju, ništa nije potrošiti novac za dvije godine suđenja jednom "sumnjivom" psu tornjaku.

 Samo Ekremu - majstoru šege, šale, sprdačine, režiseru i dramaturgu brojnih gradskih priča i pričica, čovjeku nepogrešivog smisla za humor i satiru, moglo je na um da padne da na praktičnoj pokaznoj vježbi u sudnici izruga sav jad i bijedu pravosudnog sistema kod nas, ismije fingiranje pravne države i na površinu izbaci sve njene devijacije.

To je taj duh, jedini efikasan način samoodbrane u zlim vremenima i korektiv u najboljim.

 Duh je nešto što čovjek, ali i grad ima ili nema. Ne kupuje se, ne uvozi se, ne vidi se, ali se osjeti u vazduhu. I koliko god je duh potreban za progres, toliko trač i oblajavanje razjedaju i sredinu i čovjeka, bez obzira na to da li je subjekt ili objekt.

A tamo gdje nema vica, tamo nema ničega. Zato ću vam ispričati jedan za kraj.

Papa Franjo još nije doputovao iz Sarajeva do Vatikana, a već je Mujo pitao Hasu:

"Haso, jesi čuo bolan da je papa došo u Sarajevo?"

"Jašta da sam čuo, pa neće valjda doć' u Želju!", uzvratio je Haso.

Ispričala bih vam i neki ovdašnji. Ali ga godinama nisam čula.