Biće da je 2014. počela
u znaku novinara.
Trećeg dana nove godine
u centru Nikšića ispred svog stana pretučena je novinarka "Dana"
Lidija Nikčević. Napadač skriven iza fantomke pendrekom je izudarao po glavi.
Ubice novinara Pantića
Istoga dana, 3. januara
mediji u Srbiji, bliski vlastima, objavili su da su novinara Milana Pantića
ubile ubice iz BiH. Medijima u RS i BiH ta informacija bila je nezanimljiva, te su je izignorisali (svi sem
jednoga).
Prema tim natpisima,
Stanko Kojić (nekad Savanović) zvani Geza označen je u istrazi kao jedan od
moguće dvojice ubica novinara Pantića. Drugi osumnjičeni je navodno iz
Bijeljine, a trenutno živi u jednoj evropskoj zemlji.
Stanko Kojić nalazi se
u zatvoru u Foči gdje služi kaznu od 35 godina zatvora zbog zločina u
Srebrenici i uskoro bi trebalo da ga ispita tužilac iz Srbije.
U dosadašnjoj istrazi
ubistva Pantića u Komisiji za otkrivanje ubistava novinara su uvjereni da je on
ubijen ili zbog cementare u Paraćinu, ili pivare u Jagodini.
Priča oko ubistva
Pantića počela je da se zahuktava uoči same nove godine kada je još jedan tip
iz BiH, Zoran Janjušević, pristao da ode na poligraf.
Nakon što je
predsjednik Komisije za istraživanje ubistava novinara Veran Matić objavio da
je Janjušević odbio poligraf, a ovaj uzvratio da to nije tačno, objavljen je
dokument MUP-a od 4. oktobra 2013. koji potvrdjuje Matićeve navode.
Poslije toga
Janjušević je otišao na poligraf, a
rezultati ispitivanja pokazali su da on nema saznanja o ubistvu novinara
"Večernjih novosti".
Protiv Janjuševića,
Sarajlije izbjeglog u Beograd 1993. godine, koji je bio ni manje ni više nego
savjetnik za bezbjednost ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića, 2010. godine obustavljena je istraga vezana za
privatizaciju fabrike cementa kod Paraćina o kojoj je Pantić tako mnogo pisao.
Na novogodišnjoj pres
konferenciji oglasio se i prvi potredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić koji
je rekao da će podneti ostavku ako do
kraja godine ne bude razrješeno ubistvo novinara Slavka Ćuruvije. Rekao je I to
da je Ćuruviju ubila država (a kada država ubija, ubice se ne pronalaze!) Podizanje
optužnice I hapšenje
ubica moglo bi biti ove sedmice, kažu posljednje informacija.
Komisija za
istraživanje ubistava novinara istražuje još jedno ubistvo, ubistvo Dade Vujasinović novinarke “Duge” iz
1994. godine za koje je zvanična istraga tvrdila da je riječ o samoubistvu.
I ovo ubistvo mediji u
Srbiji povremeno dovode u vezu sa našim prostorima. Sredinom prošle objavljeni
su dijelovi dnevnika ratnog komandanta VRS i haškog optuženika Ratka Mladića.
U tim bilješkama Mladić
je zapisao da mu je 1994. godine jedan bivši rukovodilac MUP RS, koji živi u
Bijeljini, a kojeg on zove “Krajišnik” i “Zemljak” rekao da je „najveći mafijaš RS, koji radi za
DB Srbije, a blizak je vodjama mafije u Beogradu medju kojima je i onaj rodom
sa Romanije“ ubio Dadu Vujasinović.
Neki mediji u Srbiji
potom su pronašli Mladićevog informatora u Bijeljini i sa njim razgovarali, ne
otkrivajući mu identitet.
Mediji ovdje nisu su te
tim bavili. Nikoga nije zainteresovalo ko je Mladićev informator i šta bi mogao
da kaže.
Da li je riječ o
nedostatku novinarske solidarnosti ili je u pitanju nezainteresovanost, strah, dirigovanje,
samocenzura ili jednostavno površnost, pitanja su koja čekaju odgovore.
Nejasno je i zbog čega ovdje
niko i ne pomišlja da oformi sličnu komisiju koja bi pokušala da prikupi
podatke o svim nerazjašnjenim ubistvima na ovima prostorima: Risto Jugović,
Goran Marković, Srdjan Knežević, Rato Spaić, Milan Vukelić.... ali i Komisiju
koja bi konačno otkrila ko je izvršio atentat na Željka Kopanju.
Zašto ne komisija, kada
su i tužilaštva i policijske agencije godinama nesposobne da završe taj posao?
Komisiju koja neće biti nikakav istražni organ, ali će kroz istraživačko
novinarstvo i stalni medijski pritisak nadležne institucije natjerati da na
zločine stave tačku.
Sve do tada direktna
izjava predsjednika RS Milorada Dodika o odgovornosti nekadašnjeg predsjednika
RS Mirka Šarovića za ubistvo Riste Jugovića ostaće na nivou političke razmjene
verbalne vatre. A evo prošao je mjesec od kada je muk: istražni organi ćute,
pravosudje ćuti, mediji ćute, i lako je pretpostaviti da niko, kao i do sada, neće
ni pokušati da utvrdi istinu I da će sve biti brzo zaboravljeno.
Kebin incident
Naravno nisu samo u RS godinama
nerazjašnjena ubistva. Tu su I nikada razjašnjena politička ubistva u Sarajevu: ubistvo jednog od šefova bošnjačke tajne
službe Nedžada Ugljena 1996. I ministra policije Joze Leutara 1999., ali I
supruge ratnog šefa Armije RBiH Sefera Halilovića.
Mediji su ranije pisali
da je Ugljen likvidiran po nalogu tadašnjeg bošnjačkog političkog vrha, da je
motiv za ubistvo Leutara politički, a da su Seferovu ženu ubili teroristi iz
Ševa.
Jedva malo javnost je
krajem oktobra ustalasao potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo kada je ministru
bezbjednosti BiH Fahrudinu Radončiću predao nove dokaze o tim ubistvima.
-
Spominju se imena, a spominju se i oni
koji su izdavali naredbe (za ubIstva). Vjerujte da tu imamo i
''kapitalce", riječ o poznatim i značajnim osobama, rekao je tada Kebo I
izrazio uvjerenje da će na osnovu novih dokaza bar neka od ubistava biti
razjašnjena.
I opet je sve prekrila
tišina. I medijska. I tužilačka. I
policijska. Javnost je ostala uskraćena za informaciju više, za imena, za
naredbe, za identitet kapitalaca….Kao da su se svi trudili da što prije zaborave
Kebin incident.
Ni sarajevske studente
to nije zanimalo. Oni su se molili da Redžep
Ergodan što duže vlada Turskom. Onaj Erdogran čija vlada je samo u prošloj
godini uhapsila 76 novinara I blokirala 30.000 portala. Poslije studentskog
džuma namaza u Sarajevu narod koji ima takvu omladinu ne mora ni da čeka budućnost,
bolje je da mu ne dođe.
Ogledalce…
A kako je uopšte moguće
da ovdašnja javnost ne da ne vrši pritisak da se ubistva konačno razriješe, a
ubice odgovaraju, nego se ne trudi ni da nadje odgovore na jasno I direktno
postavljena pitanja?
Moguće je, jer javnost
ne postoji. Postoje dirigovane istine u zavisnosti kojoj političkoj ili
finansijskoj grupaciji pripadaju oni koji imaju pravo javnosti. Kao što postoji
opšti konsenzus oko zabranjenih tema.
U društvu koje ima
takve tajne nijedan pojedinac ne može osjećati ni sigurno ni bezbjedno. Bio on
političar, policajac, biznismen ili novinar, svejedno.
Zato je bez rasvjetljavanja
ubistava, otkrivanja i kažnjavanja njihovih izvršilaca i nalogodavaca, iluzorno
govoriti o slobodi I društva I pojedinca. Jer, jedino čega se svaki čovjek
plaši je strah. A u korjenu svakog
straha, je strah od smrti.
Нема коментара:
Постави коментар